Kada je u svibnju 1937. godine J.R.R. Tolkien primio pismo svoje izdavačke kuće Allen & Unwin koja je pronašla američkog izdavača zainteresiranog za otkup prava na Hobita i pitala ga mogu li knjigu obogatiti ilustracijama u boji koje bi mogli nacrtati i američki crtači, ali bi možda bilo najbolje da ih nacrta on sam, Tolkien im odgovara da je to mudra odluka jer bi profesionalni crtači dodatno naglasili njegov amaterizam. U konačnici, dodaje Tolkien, možda je odluku najbolje prepustiti Amerikancima.

“Kako ne bi izgubili njihov interes neka oni odluče kako misle da je najbolje dok god (volio bih dodati) imamo mogućnost veta bilo čega što bi bilo pod utjecajem Disneyjevih studija (za čije radove imam iskreno gnušanje). Vidio sam američke ilustracije koje pokazuju da je izvrsnost moguća – ali i da je možda i previše izvrsna za njih same. Možda bi mi mogli reći koliko bih imao vremena za izradu skica koje bi mogle zadovoljiti transatlantski juvenilni ukus (odnosno njihove iskusne znalce)?”

U rujnu 1937. će svjetlo dana u Engleskoj ugledati Tolkienova knjiga Hobit, dok će tri mjeseca kasnije veliku američku premijeru imati film Snjeguljica i sedam patuljaka pod producentskom palicom Walta Disneyja.

Kroz godine će postati jasno da Tolkien i njegov bliski prijatelj i pisac C.S. Lewis (Narnijske kronike) nisu ljubitelji rada američkog animatora Walta Disneyja.

C.S. Lewis će par godina kasnije u pismu jednom prijatelju napisati kako bi patuljci morali biti ružni, naravno, ali ne na način prikazan u Snjeguljici. Lewis će pohvaliti određene elemente tog animiranog filma, ali će i kasnije naglašavati farsičnost Disneyjevih patuljaka koji izgledaju pijano i napuhano. I Tolkien i Lewis bili su članovi neformalne književne grupe The Inklings, a njihovo razumijevanje i odnos prema bajkama, patuljcima i svijetu fantastike bio je bitno drugačiji od komercijalnijeg i pragmatičnijeg pristupa Walta Disneyja.

U eseju iz 1947. godine On Fairy-Stories, Tolkien se osvrće na etimologiju naziva fairy-stories, ali i naglašava kako je povezanost bajki s djecom zapravo slučajni proizvod domaće povijesti. Mračne i kompleksne priče koje su se stoljećima prenosile s koljena na koljeno, postale su infantilne priče za malu djecu. “Istina je da su se u zadnje vrijeme bajke pisale ili prilagođavale za djecu, ali to isto se može činiti i s glazbom, pjesmama, romanima, s poviješću i sa znanstvenim priručnicima. U mjeri u kojoj su izbačene iz svijeta odraslih – te priče su uništene.”

Tolkien je nastavio naglašavati važnost bajki i fantastičnih priča i za odrasle. “Bajke se ne bave nužno time je li nešto moguće ili nije, već onime za čime čeznemo.” Ne samo da povezivanje bajki s djecom proizlazi iz pogrešnog razumijevanja bajki, već proizlazi i iz pogrešnog razumijevanja same djece, smatra ovaj filolog.

“Stare priče su smekšane ili okljaštrene (bowdlerized). Imitacije su često jednostavno smiješne”, oštar je Tolkien u svom eseju On Fairy-Stories. Koristi riječ bowdlerized. Tešku, oporu riječ u svijetu književnosti. I Bujasov će rječnik englesko-hrvatskog jezika posebno naglasiti da je riječ dobila svoj naziv po Thomasu Bowdleru koji je 1818. godine izdao okljaštrenog Shakespearea izbacivši iz knjige “nepristojna” mjesta. Objavio je Bowdler Obiteljskog Shakespearea maknuvši vulgarne djelove i one riječi koje se ne mogu naglas pročitati pred cijelom obitelji. Ušao je tako u povijest književnosti kao opaki purifikator.

Toliko siromašan nisam

U pismu upućenom svom izdavaču Sir Stanleyju Unwinu iz 1946. godine na temu njemačkog izdanja Hobita, Tolkien će napisati da ilustracije u toj knjizi imaju smisla, ali su za njegov ukus previše “diznificirane”. Teška, opora riječ. Kao da su – okljaštrene.

U pismu Charlesu Lewisu koji je radio za izdavača Allen & Unwin, Tolkien je izrazio svoju zabrinutost da animirani film Hobit, ako bi bio napravljen, neće imati ridikulozne patuljke u Disneyjevoj maniri. Simplifikacija patuljaka koje je Tolkien napravio po uzoru na germansku i nordijsku mitologiju, činila mu se neprihvatljivom.

Kritizirajući crtani film The Pied Piper u produkciji Warner Bros.-a, Tolkien piše kako ne može smisliti taj kratki crtani film. “Bog neka pomogne toj djeci!”, piše svojoj ujni. “Očajan je to nagovještaj najvulgarnijih elemenata koje možemo vidjeti kod Disneyja.”

Tolkien će 1959. pokušaj pretvaranja Hobita u dramski tekst nazvati “neuspjelim pokušajem da se određene epizode Hobita pretvore u polu-disnejevsku farsu za poprilično budalastu djecu”. Tom će prilikom priznati da nije ljubitelj prilagodbe teksta za potrebe dječjih predstava.

Zatim će 1964. godine u pismu upućenom Jane Louise Curry sa Sveučilišta Stanford napisati kako on prepoznaje talent Walta Disneyja, ali je mišljenja kako je on “beznadno korumpiran”. “Premda ima hvalevrijednih i šarmantnih dijelova u njegovim filmovima, cjelokupni efekt koji oni na mene ostavljaju je odvratan, Od nekih mi je bila i muka.” U tom će pismu koji je završio u katalogu aukcijske kuće Sotheby‘s, Tolkien izravno prozvati Walta Disneyja i nazvati ga “varalicom” spremnom prevariti lakovjerne na način dovoljno zakonit da izbjegne zatvor.

Tolkien tada ističe kako ni on sam nije lišen motiva za stjecanjem profita, ali da ponude vezane uz Disney uopće ne želi uzimati u razmatranje. “Toliko siromašan nisam”, tvrdio je u to vrijeme autor Gospodara prstenova.

U knjizi The J.R.R. Tolkien Companion and Guide: Chronology, autori Christina Scull i Wayne G. Hammond ističu pismo (ne nalazimo ga u knjizi The Letters of J.R.R. Tolkien po izboru Humphreyja Carpentera u izdanju Houghton Mifflin Harcourt) upućeno Jane Dixon u Ohiju uz kratku opasku da Tolkien u tom pismu naglašava kako ni on ni njegov izdavač nemaju nikakve planove ponuditi Disneyju ekranizaciju njegovih romana.

U svom eseju i svojevrsnom manifestu fantastike, Tolkien govori o formuli once upon a time koja zatim postaje priča u kojoj nema ni vremena ni mjesta radnje ni imena junaka. Bilo jednom davno ima alkemijski učinak. Tolkien piše kako pretvara mitologiju u bajku, odnosno pretvara tzv. high fairy-tale u nešto što više podsjeća na dječje pjesmice.

Premda Tolkien nije javno niti često kritizirao rad svog suvremenika, jasno je da su razlike u razumijevanju i odnosu prema bajkama, mitologiji i stvaralaštvu bile prevelike da bi ta dva kreativna giganta uspjela pronaći zajednički jezik. Djelovali su odvojeno jedan od drugog, Tolkien u introspektivnoj i samačkoj maniri britanskog učenjaka i profesora, dok je Walt Disney gazio golemim koracima stvarajući filmsko i medijsko carstvo bez premca.

U sklopu tog carstva danas djeluje platforma Disney+ na kojoj je moguće pogledati Tolkiena, biografski film o jednom od najutjecajnijih spisatelja 20. stoljeća.