Povratak nogometnog kluba Luton Town u najviši razred engleskog nogometa, otvorio je ljubiteljima Premier Lige neke stare uspomene od prije tridesetak godina kada je Luton igrao među najboljima te je s dozom zdrave nogometne romantike pozdravljen i njihov legendarni stadion Kenilworth Road izgrađen još 1905. godine i potpuno nespreman za potrebe suvremenog premierligaškog nogometa.

Ipak, povratak Lutona otvorio je i neke stare rane.

Neredi na stadionu Lutona u ožujku 1985. povodom utakmice FA Cupa protiv Millwalla, bili su kap koja je prelila čašu strpljenja tadašnjem predsjedniku kluba Davidu Evansu (naknadno i zastupniku konzervativaca u Parlamentu) koji je zatim uveo omraženi članski sustav ulaska na stadion ne bi li gostujućim navijačima onemogućio pristup pa je svaki navijač Lutona morao na ulazu pokazivati člansku iskaznicu i dokazivati svoj identitet.

1985. je bila osobito potresna za engleski nogomet koji se nije znao nositi s pulsirajućom navijačkom zajednicom na Otoku. U svibnju je u požaru Bradfordovog trošnog stadiona stradalo 56 ljudi, u sukobu navijača Birminghama i Leedsa je istog dana stradalo jedno 15-godišnje dijete, a zatim se dogodila i tragedija na stadionu Heysel u Brusselu gdje je u obračunu Juventusovih i Liverpoolovih navijača poginulo 39 osoba uz šestotinjak ozlijeđenih.

U središtu tog kaosa koji se događao oko nogometa, našla se žena koja nije imala previše strpljenja za navijače. Britanska premijerka Margaret Thatcher.

Za nerede i nesreće na engleskom tlu je 1985. osnovana tzv. Popplewellova komisija koja je ukazala na sigurnosne propuste na stadionima, uključujući ograde, zatvorene izlaze i drvene tribine na kojima se pušilo.

“Moramo istrijebiti huliganizam iz nogometa“, izjavila je Thatcher u kolovozu 1985. dodavši, “inače će on ubiti ovu igru. Ja to ne želim”. Naglasila je i kako je sezona pred njima od ključne važnosti za nogomet. Komentirajući policijske snimke tribina na kojima je vidjela kako navijači ne gledaju utakmicu već se prepiru i udaraju, Thatcher zaključuje kako “nogomet privlači takve ljude – moramo se s tim obračunati” pritom zagovarajući uvođenje CCTV kamera i identifikacijskih dokumenata prilikom ulaska na stadione.

Čelična dama bila je odlučna istrijebiti huliganizam iz nogometa. “Moramo ih stisnuti, ne smijemo se sada opustiti. Još jedan incident i svi mi ćemo biti krivci“, napisala je ručno 1986. nakon izvješća Popplewellove komisije. Njeni sekundanti poput ministra sporta Colina Moynihana i ministra unutarnjih poslova Douglasa Hurda, aktivno su radili na restriktivnim mjerama i oštroj retorici. Nadahnuti suradnici poput Bernarda Inghama su zagovarali javne kampanje u kojima bi elokventni golmani predvodili PR ofenzivu na temu  “Goalies against Hoolies” kao i uključivanje u kampanju zvijezda van svijeta nogometa. Mijenjali su se zakoni i najavljivala stroga kontrola konzumacije alkohola.

“Hillsborough je tako postao sjecište svih problema engleskog nogometa. Međusobno nerazumijevanje i različiti jezici kojima su govorili – izgradili su nogometnu kulu babilonsku.”

Dakako, problem huliganizma, kao i niz drugih socioloških problema, nije jednoznačan. Huliganizam i njegove uzroke ni tada kao ni danas nije bilo moguće precizno definirati. Škole mišljenja poput one u sklopu sveučilišta u Leicesteru, upozoravale su na kompleksnost tog fenomena.

“Kada su vlasti krenule s pokušajima kontrole tog fenomena unutar stadiona, uspjeli su samo u tome da ga premjeste. Dakle, kada su podignute ograde problemi su se preselili ispred stadiona. Kada se policija preselila ispred stadiona, problemi su krenuli po kolodvorima, stanicama i po gradskim centrima. Kako je policija pristizala ranije, tako su i navijači krenuli pristizati još ranije. Mogli bismo tvrditi da je povećana kontrola kod kuće dovela do većih problema u inozemstvu“, slikovito je još 80-ih godina situaciju dočarao sociolog John Williams.

Williams i akademska zajednica okupljena u i oko sveučilišta u Leicesteru, svoje je pojašnjenje fenomena huliganizma oslonila na teoretski rad sociologa Norberta Eliasa koji je istraživao civilizacijske procese u Europi i preobrazbu ratnika u dvorjane. Ipak, tvrde Williams i društvo, ta preobrazba nije u potpunosti zahvatila radničku klasu gdje su zadržani subkulturni obrasci koji cijene agresivnost i borbu za teritorij – između ostalog i zato što nemaju lepezu izbora kakvu imaju članovi bogatijih klasa u društvu.

Prethodno je sociolog Ian Taylor također osvrnuo pažnju na kolaps radničke klase i slabljenje demokracije u nogometnim klubovima kojima sve više upravlja bogata elita što kod navijača dovodi do osjećaja otuđenja i pokušaja da se ostavi pečat nad nogometom i kontrola bogatima otme nasilnim putem i divljaštvom.

Upravo će Ian Taylor u svom važnom radu Soccer Hooliganism Revisited, istaknuti autokratsku i populističku retoriku koju je sa sobom donijela vlada Margaret Thatcher.

Osobiti naglasak treba, pak, staviti na medijsko praćenje huliganizma koji je 70-ih i 80-ih godina predstavljao atraktivno topovsko meso za otočki tisak.

Već je tijekom 70-ih godina senzacionalističko izvještavanje britanskih tabloida dovelo do onoga što je kulturni teoretičar Stuart Hall nazvao amplifikacijskom spiralom. Tisak je izvještavao na način koji je privlačio pozornost i nije nudio konkretniju analizu, slike su služile da se javnost zgrozi, a javnost je dodir s huliganizmom u najvećoj mjeri imala upravo kroz – medije. Mediji su se kroz svoje naslove istovremeno i izrugivali, ali i glorificirali huliganizam. Služili su i tome da pumpaju atmosferu uoči obračuna navijačkih skupina i da ih poslije nazivaju divljacima i životinjama te pozovu na njihov linč. Ideja nije bila da se fenomen huliganizma pokuša razumjeti i zatim otkloni već prvenstveno da se javnost šokira i da se kreira moralna panika.

“Kada nasilje u društvu izvučete iz njegovog društvenog konteksta, jedino što vam ostaje su – krvave glave”, piše Stuart Hall.

Klub kao kulturno dobro: Usuđuje li se Europa zaštititi svoj sportski model?

U knjizi Football Hooliganism autori Steve Frosdick i Peter Marsh pišu kako, primjerice Daily Miror, 70-ih poziva da se subotom popodne huligane preventivno odveze u posebne kampove, ali bez problema i u maniri Gitak TV-a vode i ligašku tablicu huligana u kojoj zbrajaju uhićenja po navijačkim skupinama.

Kabinet Margaret Thatcher je provukao dva zakona s ciljem da se kontroliraju navijači u i oko stadiona. Bili su to Sporting Events Act iz 1985. te Public Order Act iz 1986. koji je bio šireg zahvata i koji je dao veće ovlasti policijskim službenicima.

Public Order Act je imao za cilj kontrolu javnog okupljanja i kontrolu prosvjeda što je tadašnjoj vladi bio zgodan alat s obzirom na neugodna iskustva koja su imali tijekom velikog štrajka rudara za vrijeme kojeg su problem vladi zadavale brojne akcije sindikata.

Jačanje protunavijačke retorike i širenje policijskih ovlasti, dovelo je do sve češćih i žešćih obračuna između policije i navijača. Kritičari takvih javnih politika ističu kako je sredinom 80-ih kompletna nogometna subkultura prosmatrana kroz prizmu huliganizma, kriminalizirala se cijela navijačka zajednica i to je policiji omogućilo stroži operativni pristup u odnosu prema navijačima.

“Željeli bismo naglasiti koliko cijenimo posao koji policija radi”, zaključila je Thatcher svoju pressicu u srpnju 1986.

Vlada konzervativne premijerke imala je 1989. na stolu i vrlo strogi prijedlog novog zakona. The Football Spectators Act. Krunski dragulj njene borbe protiv rak rane najvažnije sporedne stvari na svijetu. Ali onda se dogodio Hillsborough.

---

Nogometni huliganizam nije toliko znanstveni ili psihološki koncept koliko je konstrukt politike i medija, tvrdio je Eric Dunning, sociolog i profesor na Sveučilištu Leicester. Kao takvom, nedostaje mu preciznosti te se koristi kako bi se pokrili različiti oblici ponašanja vezanih uz nogomet.

Riječ hooligans, istaknut će Dunning, svoj korijen vjerojatno vuče iz 19. stoljeća te je izvedenica irskog prezimena Houlihan čiji su članovi valjda bili poznati po tučnjavama.

Hoćemo li na sve ovo reći da je cijenjeni profesor emeritus relativizirao huliganizam? Jesu li on i drugi lesterovci zapravo tek apologeti huliganizma?

Tragedija na stadionu Hillsborough u Sheffieldu gdje je poginulo 96 navijača na utakmici između Nottingham Forresta i Liverpoola, katarzičan je i mračan završetak turbulentnih osamdesetih. Iako se to pokušalo prikriti, višegodišnja upornost i istraga u konačnici su razotkrili činjenicu da za tragediju nisu krivi razulareni navijači već ozbiljni propusti organizatora i policije.

Dakako, svoj obol histeriji dali su i mediji i to posebice The Sun koji je izašao s jednom od najzloglasnijih naslovnica u novijoj povijesti engleskih medija, s naslovnicom zbog koje se morao ispričavati i desetljećima poslije.

Hillsborough je tako postao sjecište svih problema engleskog nogometa. Organizatori su u prodaju pustili previše ulaznica radi što veće zarade, navijače se poput stoke stavljalo u zatvorene ograde (ozloglašene penove) gdje su umirali u mukama od posljedica kompresivne asfiksije, policija je bila nespremna, mediji krvoločni, a politika spremna zataškati uzroke tragedije radi vlastitih interesa.

Istraga je povjerena Lordu Peteru Tayloru čije je inicijalno izvješće odmah upozorilo na propuste u organizaciji i policijskom postupanju. Obaviještena o tome, Thatcher vlastoručno na marginama obavijesti koju je primila piše: “Kako to mislite da bismo trebali pozdraviti široki zahvat ovog izvješća? Pa izvješće je poražavajuća kritika policije. Zar je to za nas prihvatljivo? U svakom slučaju pozdravljamo temeljitost ovog izvješća.”

Izvješće Lorda Taylora, koje je u cijelosti objavljeno u siječnju 1990. godine, u velikoj je mjeri pomoglo destigmatizirati navijače te ih donekle razriješiti odgovornosti za ovu tragediju. Ipak, stajaće tribine postale su stvar prošlosti, a s njima i kavezi koji su još 70-ih godina postali neizostavan dekor engleskih stadiona. Taylor je naglasio kako alkoholiziranost i divljanje nisu bili faktori u nesreći do koje je došlo puštanjem još jednog kontingenta navijača u središnji kavez gostujuće tribine. Stadioni u Engleskoj su doživjeli ozbiljne preinake.

Kako uočava profesor Dunning – zapravo je depolitizacija huliganizma bila jedan od vodećih faktora njegovog nestanka s engleskih stadiona.

Jean Eustache: Kucajte glasno, kao da želite probuditi mrtve

Vlada Margaret Thatcher u tom trenutku nije više mogla progurati prvi dio Football Spectators Act-a koji je trebao uvesti identifikaciju navijača na ulazima. Zakon je ipak u izmijenjenom izdanju stupio na snagu i upravo njim su uvedene zabrane odlaska na utakmice (football banning order) te su takve mjere zadnjih godina u porastu.

Medijska i politička groznica koja je grčevito pulsirala tijekom osamdesetih, dobila je svoju tragičnu kulminaciju na Hillsboroughu. Godine medijskog reketa, jačajuće represivne policijske mjere, navijači osiromašeni, bijesni i revoltirani te politika koja nije skrivala prijezir prema njima – imale su svoj megdan tog 15. travnja.

Međusobno nerazumijevanje i različiti jezici kojima su govorili – izgradili su nogometnu kulu babilonsku.

Cijelo to vrijeme, premijerka Thatcher održavala je bliski odnos s medijskim magnatom Rupertom Murdochom čiji su novine gotovo paralelno uzdizale njen rad, a drvljem i kamenjem zasipale navijače. U konačnici, Murdoch je početkom 90-ih odbjegle engleske prvoligaše zasuo milijunima funti, osigurao ekskluzivna televizijska prava te je osnovano ono što danas znamo kao Premier Ligu.

Murdochovi milijuni i osnivanje privatne Premier Lige zauvijek su izmijenili teksturu engleskog nogometa uključujući i navijačke navike. Stadioni su preuređeni, a ulaznice su za mnoge postale preskupe. U konačnici, Margaret Thatcher je dobila što je htjela.

Povodom njene smrti u travnju 2013. navijačka zajednica se snažno pobunila protiv ideje da joj se minutom šutnje i crnom trakom na dresovima oda počast. “Hillsborough je jedino za što bi se ovaj tjedan trebala održati minuta šutnje”, bio je jasan tadašnji Liverpoolov trener Brendan Rodgers, neizravno poentiravši kako je spasiteljica engleskog nogometa zapravo predsjedavala upravo u desetljeću koje se smatra najcrnjim desetljećem engleskog nogometa.

Pod pritiskom navijača se odustalo od odavanja počasti bivšoj premijerki. Previše je ožiljaka ostalo na tribinama koje je navodno spasila od barbara i huligana. Na tribinama kojima je htjela samo najbolje. Unatoč svemu, tribine je nisu voljele.