Bilješka o autorici: Jelena Šarković (Sremska Mitrovica, 1999.),završila je
osnovne studije dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti.
po njenom scenariju realiziran je studentski film “Sazdaću te od prašine”
(2020) kao i studentske kazališne predstave. Objavljena je kratka priča
“Titraji u magli” u antologiji “Savremene kratke književne forme”
(Feniks, 2021), kao i pesma “Moj vidokrug” (Šraf 2022. br. 7). “Dete
prašnjavih puteva“, njena prva zbirka poezije, izazvala je oduševljenje
među publikom i kritičarima. Održana je promocija zbirke u Sremskoj
Mitrovici i Rumi. Piše drame, pjesme i kratke priče. Čitate njenu kratku priču “Senke”.
Kao mala volela sam da razgovaram s senkama. Baba i deda su živeli na selu u kući koju nisu renovirali ni menjali od prošlih vlasnika, sem nekih neophodnih sitnica. Promenili su stolice jer su se klimale i zakrpili krov koji je prokišnjavao. Soba gde sam se igrala imala je obilje tragova od prošlog vlasnika. Dečaka od sedam, osam godina koji je lepio sličice i nalepnice fudbalskih lopti i sportista po velikim komodama od bukve. Prelazila bih prstom po glatkoj i tankoj površini sličica i dopuštala grubom tepihu da mi miluje stopala. Uveče sam spavala u krevetu naspram komode sa babom. Gledala bih brojne senke koje su se kretale po zidovima i pokušavala da odgonetnem njihov tajni jezik. Istraživač noći, prevodilac tame, to sam valjda uobražavala da sam tad.
Oni su mi govorili da sam čista duša ali nije mi bilo sasvim jasno šta to znači. Jedno veče kad smo baba i ja legle pod perjane jorgane pitala sam šta misli, da li senke mogu da govore? Bila sam ubeđena da će me izbaciti iz kuće, toliko sam se bojala da je pitam bilo šta u vezi natprirodnog koje se stvorilo u mojoj mašti. Umesto toga, bacila je pogled na zid i rekla da nas senke čuvaju dok spavamo, ali ako ne budemo dobre sigurno će postati opake i napasti. Shvatila sam da ne želim da ih izazivam i odustala od proučavanja na neki čudan način zadovoljna objašnjenjem. Tek posle, kad sam duboko zagazila u surovu realnost shvatila sam šta mi je prijalo. Baba je prihvatila fantaziju kao istinitu ali je na lep način odvojila na sigurnu bezbednost od mene.
Setila sam se babe dok sam pripremala svadbu u etno-selu Sunčanoj reci. Ona je poslednjih godina pred smrt govorila o odlasku na to mesto. Porodica je želju pripisala popularnosti serije Greh njene majke koja je snimana i više se nije bavila time. Ona nije videla Sunčanu reku ali ja ću se udati za dobrog čoveka tamo. Sudbina kod nekoga škrtari a drugome preliva. Lično nisam prepoznala posebnost atrakcije za turiste kod Banje Koviljače, fino zapakovane i ograđene da mogu što više da naplate. Zaključila sam da bi babi bilo drago i da je živa došla bi i veselila se sa gostima. Ipak nisam mogla da zaspim tih dana i osećala bih nelagodu dok se odlučivalo o broju gostiju, dizajnu pozivnica, odabiru benda i vrste muzike koju će svirati. Sedela sam na krevetu u turskom sedu, nalakćena na koleno i posmatrala zidove. Ubeđena da senke ovaj put imaju nešto da kažu. Nešto bitno.
Drugarice su me tešile kako sam samo nervozna zbog organizacije svadbe, uplašene da ću poludeti a posle će se čuti da su bile bliske sa mnom. Verenik je otputovao u Kragujevac da se sa roditeljima dogovori oko troškova slavlja. Moja porodica je neprestano pričala o bogatoj kući lekara u koju ulazim i nisu obraćali pažnju na loše raspoloženje i odsutnost koja me obuzela tih dana.
Hronično neispavana sam dočekala dan pred svadbu. Miloš i ja sa kumovima došli smo u Sunčanu reku uveče i smestili se u kućice do Drine. Uzbuđen i svečan Miloš je odlučio da izleči insomniju crvenim vinom i šetnjom po prašnjavim puteljcima etno-sela. Odveo me u malu kafanu gde će se naredni dan skupljati gosti i napio tako da sam jedva ustala kad smo trebali da krenemo. Kumovi su nas dočekali ispred kućice i obećali mi da je sve u najboljem redu, dogovorili su i potvrdili sve sa osobljem. Grlila sam ih i ljubila, zahvaljivala i vikala da se udajem za najlepšeg čoveka na svetu dok me on nije uvukao u sobu i skinuo. Vodili smo ljubav na zaspali, kompletno nespremni za dan koji sledi. Miloš je delićem svesti koji je još bio budan pomislio kako je uspešno odradio zadatak. Nisam se budila i delovalo je kao da ću spavati mirno do jutra. Ipak, čim sam utonula u san dočekale su me sve izbegavane emocije i upozoravajući predosećaji.
Stojim u babinoj i dedinoj seoskoj kući i čekam frizera koji će me ošišati i napraviti frizuru za svadbu. On ulazi, ćelavi visoki čovek sa velikim krojačkim makazama u ruci. Moja dva brata koja sede u kuhinji plaču, oči im se pune suzama. Uzimam ogledalo i vidim da mi je odsekao dugačku kosu i ostavio tek nekoliko pramenova na glavi. Ujutru frizer dolazi ispred kuće sa plišanim medvedom kojeg je napravio od moje kose u znak izvinjenja. Otvaram vrata i on mi ga pruži.
Budim se užasnuta.
Uzimam Milošev telefon da proverim koliko je sati i vidim da je pet ujutro i poruku primljenu u četiri i dvadeset. Poruka glasi ,,srećno sutra, daso!’’ a poslata je sa nepoznatog broja. Verovatno je neko ko neće doći sutra ali želi im sve najbolje. Mamurna, nastavljam da spavam do jutra.

KRATKE NA POLJU
Izborom kratkih priča za Zadnje Polje cilj nam je objavljivati nove, inovativne, intrigantne i provokativne prozne tekstove, bez žanrovskih i tematskih ograničenja. Priče koje nam oštre osjetila i bistre poglede.
Formalni deo sklapanja braka u opštini grada Loznice prošao je bučno i nezanimljivo. Crkveno venčanje ulilo mi je potrebnu nadu u Miloševu iskrenost i ljubav. On je posle čak i plakao dok sam ja bila stidljivija i odlučila da sačuvam emocije za posle. On kao da mi je zamerio zbog toga ali kum da je brzo smirio pošalicom o tihim devojkama u krevetu. Kad smo stigli u Sunčanu reku na ručak jedan konobar je izašao sa torbom nemarno okačenom o rame. Preplanuo i zgodan, ali prilično star. Dobacio je kolegama da ide da se okupa na reci. Nisu mu odgovorili, verovatno već navikli na njegove kupanje u opasnoj reci punoj virova.
Miloševi roditelji sedeli su bliže našem stolu i nisam mogla da ne primetim kako halapljivo jedu. Uglađeni lekari smeškali su se prijatno svojim gostima ali su pribor za jelo jedva koristili. Sve što su mogli jeli su prstima i nestrpljivo kidali pogaču. Mrzovoljnost i netrpeljivost je izbijala iz svakog pokreta. Pitala sam se kako to nisam ranije primetila. Miloš se veselio i nije ni gledao hranu koja su stalno donosili i odnosili na tanjirima. On nije kao oni, očigledno.
Ubedila sam sebe da nema prostora za paniku. Prvi ples je prošao bajkovito i do kraja večeri sam znala da je to baš ono što sam priželjkivala celog života.
U nastupu ekstaze i neizmerne sreće otišla sam na obalu reke da osvestim i sačuvam trenutak. Dok sam stajala na obali i posmatrala vodu pojavio se konobar koji je otišao na kupanje ranije tog dana. Izgledalo mi je kao da stoji u viru, voda se oko njega okretala. Pružio mi je ruku i rekao da pođem sa njim. Nema ničeg lošeg u kupanju, zašto se ne bih opustila? Ceremonija je prošla, svejedno treba da se presvučem u drugu haljinu. Tako sam razmišljala i sve više se približavala vodi. Pre ivice obale trgla sam se. Setila sam se babinog upozorenja o mraku i vratila se. Ona me je čuvala, čak i sad. Čovek je dobacio da mogu živeti večno ako mu se pridružim. Trčala sam i nisam se osvrtala.
To je bio poslednji pokušaj senki da me prisvoje. Događaj gde postajem nečija i nisam više slobodna.
Jasno mi je da je baba znala da Sunčana reka nije samo odmaralište već vrvi od duša koje su zarobljene između ovog i onog sveta. Jedino što ne razumem je šta je htela od njih. Možda jednom saznam i vratim se ovamo. Možda ću završiti ono što baba nije uspela. Ali kad malo bolje razmislim, zar me nije pripremala za ovo na neki način?





Komentiraj