Bilješka o autoru: Davor Lončar (Bjelovar, 1963.), po zanimanju je inženjer građevinarstva i član je Hrvatske komore inženjera građevinarstva. Pisanjem se bavi amaterski, piše kratke priče koje su mu do sada objavljivane u Večernjem listu, na portalu za duhovnost i međureligijski dijalog Spiritus Movens i u Zborniku priča Matice hrvatske, ogranak Virovitica. Živi i radi u rodnom Bjelovaru. Čitate njegovu kratku priču “Patent”.

---

Ljudevit je volio gledati kroz prozor. Volio je on gledati kroz prozor, ali ne bilo koji. Ljudevit je volio gledati kroz prozor prema zapadu. I nije to nikakva simbolika. Kao zapadne su zemlje bogatije i višeg standarda pa on voli gledati prema zapadu. Ni govora. Živi Ljudevit u normalnom društvu i dobar je čovjek taj Ljudevit. Samo voli gledati kroz prozor na zapad jer tamo Sunce zalazi, a njemu se sviđaju zalasci sunca. Čak i ne zbog neke romantike, nego jednostavno on u tome vidi ljepotu. No dvije stvari njega more i proganjaju ga i ne daju mu mira. I obje u vezi tih zalazaka sunca koja on toliko voli.

Prvo. Je li taj zalazak sunca lijep zato što je stvarno toliko lijep pa on uočava njegovu ljepotu i u tome uživa, pita se Ljudevit, ili je on, kao rođeni Zemljanin, genetski uvjetovan, navikao na prilike na Zemlji i na te izlaske i zalaske sunca i to mu je zato tako divno, a nekome tko nije s ovoga planeta, taj isti sunčev zalazak i nije tako lijep? Trudio se Ljudevit pojasniti tu nedoumicu samome sebi. To ti je nešto kao što je majmunu privlačna majmunica zato što je on majmun, a njemu na primjer nije. Njega privlači žensko ljudskog roda, mislio je Ljudevit.

Isto tako je njemu lijepo nešto što se javlja kao pojava koja postoji ovdje gdje je rođen, a vanzemaljcu možda nije, njemu je privlačna neka pojava na njegovom planetu. Ili je to ipak apsolutna ljepota, pa je zalazak sunca krasota za sve u cijelom svemiru i u onim paralelnim svemirima možda, pa je to ljepota čak i za nekoga tko živi u crnoj rupi i nije ga imao još priliku ni vidjeti. Divota u kojoj uživaju i anđeoska bića, a možda čak i mali vragovi. Jer je zalazak sunca jednostavno lijep i točka.

Drugo pitanje u vezi zalaska sunca je možda manje filozofsko, ali zato ne i manje važno. Zanima Ljudevita može li se zalazak sunca patentirati. Patentom jednostavno zaštiti tu ljepotu da joj nitko ne može nauditi. Osigurati pravo na tu krasotu, ako ne svima u svemiru, a ono barem Zemljanima.

Zato se Ljudevit otputio do patentnog ureda i priupitao:

– Mogu li ja patentirati zalazak sunca?

A ovi se zabezeknuše i nakon kraćih konzultacija odgovoriše:

– Ma znate, takav slučaj još do sada nismo imali. Baš da netko patentira prirodnu pojavu. Jest da ste se Vi prvi toga sjetili, ali koliko Vi imate pravo na zaštitu toga? To nije ni  regulirano zakonom. Mi nemamo na primjer – govoriše mu prvi sugovornik – niti jedan pravilnik o tome.

– Osim toga – ubacio se drugi – tu se javlja sijaset pitanja – a šta za oblačnih i kišnih dana, kada se zalazak ne vidi nego se jednostavno smrači. Osim toga, da Vam to i prođe, kako biste vrednovali te zalaske sunca, kao paušal ili po komadu?

– Da – nastavi onaj prvi – a tu je i pitanje, kako kontrolirati potrošnju i tko sve i u kolikoj mjeri gleda te zalaske, mislim zbog Zavoda za statistiku.

– Točno – osokolio se drugi – a tu bi bilo i švercera i sive ekonomije.

– Tako je, zaključi – sad odjednom netko treći – za prirodne pojave nemamo niti obrazaca i to Vam neće proći. Mislim, možete se vi još raspitati u ministarstvu, ali te Vaše ideje teško da će netko podržati.

– Onda ništa – reče Ljudevit.

– Ma ništa. Jedino da nađete stranog ulagača pa da to počnemo uvoziti. Tada bi možda netko iz ministarstva pronašao interes, to bi Vam možda prošlo, ali ovako sumnjam.

Zaključi sad opet onaj prvi.

– Znači ne mogu patentirati ni miris cvijeta?

– Ne, ne. Ništa. Ako nađete stranog ulagača, možda.

– Ili ako u međuvremenu stignu obrasci, a sve bude regulirano pravilnikom, ali za sada ne vjerujem. Možda dok prođu izbori – vratio se raspravi onaj drugi.

Ljudevit se zahvali i ode, a u pozadini mu se učini još kao da je čuo nekakvo smijuljenje.

– Budala. Zalazak sunca i miris cvijeta, kome to još treba?

– Kakvo je to okupljanje i nerad? – upita šef patentnog ureda koji se tu odjednom stvorio.

– Pa šefe, ovaj pita može li patentirati zalazak sunca?

– Znam, znam. Sve sam čuo. No to nije razlog za vašu priču i zabušavanje.

---

Zaposlenici se pokunjeno vratiše na ispunjavanje svojih obrazaca, ali šefa to nije primirilo. Njega je misao nosila na valovima napretka i vlastite promocije.

– Ako se ne može patentirati i patentom zaštititi, to ne znači da na zalaske sunca ne bi mogli naplaćivati porez – reče značajno šef, onako više za sebe, te ode brže bolje do svojih nadređenih ispričati to kao svoju ideju. Političari k’o političari, najprije ih nije zanimalo, pa onda odjednom je, ali kao da to predstave za dobrobit građana i na kraju, bez referenduma, donesoše zakon da se taj zalazak sunca treba plaćati.

Narod se isprva bunio, ali kasnije se to prezentiralo kao da je to za njihovo dobro. Ako prestanu plaćati, možda izgube pravo na taj zalazak sunca, a ako se to desi, nekome će stalno biti dan, a nekome noć. Osim toga plaća se samo kvartalno i nije neki iznos. Te se tako taj porez na zalaske sunca ustalio, a državna blagajna podebljala. Počelo se ulagati i u infrastrukturu.

Pročulo se to i u susjednim državama, pa se i tamo netko sjetio da je taj zalazak sunca pojava koja postoji i u njihovoj državi. Oderali i oni porez, ali dupli.

Nije to bilo pravo ovim prvima, iz Ljudevitove države, pa ih tužili Međunarodnom sudu pravde. Kažu, ta ideja s oporezivanjem zalazaka je njihova i ovi ne mogu to oporezivati u svojoj državi, pogotovo ne duplo.

No sud, taj Međunarodni sud pravde, još nije takav slučaj imao i sve se to otegnulo. Nikako presuditi, a odnosi između dviju država se zaoštrili. I tako, bez presude i bez pravde, ove dvije države zaratile zbog prava na zalaske sunca.

Okolne države i državice se priklonile, neke prvoj, a neke onoj drugoj državi. Jedino Švicarska ostala neutralna, njih kao ratovanje, a ni zalasci sunca, ne zanimaju.

Kako su države zaratile tako su i ljude mobilizirali. Pa tako i Ljudevita.

Pucaju jedni po drugima, krv lije, a smrt od obaveza ne zna kud’ će, od posla glavu ne diže, ni kavu popiti ne stigne.

Ginu okolo momci, a Ljudevit baš u suton gleda i divi se sunčevu zalasku i malo ga boje njegove na svu tu krv što se prolijeva uokolo podsjećaju i misli si, šteta, stvarno šteta što to patentirati mogao nisam. Takvu ljepotu i divotu zakonom zaštiti.

Ali brzo mine žalost ta, jer ideja nova Ljudevitu dođe.

– Znam što ću, znam!

Usklikne iz blatnog rova.

– Čim se riješim kala ovog i mir se vrati, a ja kući dođem, patentirat ću rat. A kad na njega steknem prava, nikome više neću dozvoliti da se njime koristi.

Je li bilo obrazaca za to i je li zakonskom regulativom to moguće, nikada doznati nećemo, jer granata neka, tane glupo, dokači Ljudevita i odoše i on i njegovi patenti i zaštite prava nekuda bez ispunjenih obrazaca i bez pitanja dopušta li to zemaljska zakonska regulativa ili ne.

Prije toga, još puno prije, pred sam početak rata, šef patentnog ureda je preselio u Švicarsku.