Alex Garland za sebe voli reći da je pisac, a ne redatelj. O ovom engleskom redatelju smo na Zadnjem Polju pisali povodom izlaska televizijske serije Devs u kojoj se Garland vješto pozabavio pitanjima determinizma i kvantnih računala. Prethodno je Garland izgradio ime s filmovima poput Ex Machina i Annihilation, projektima s elementima ZF-a i spekulativne fikcije. Zatim je njegov folk-horor Men iz 2022. godine toliko loše prošao, da je Garland razmišljao o tome da se ostavi režiranja.

Građanski rat: Svakom carstvu dođe kraj, distopijska je akcija o građanskom ratu u SAD-u, sa 113 milijuna dolara zarađenih na box officeu. To je Garlandov financijski daleko najuspješniji film. I to bez kino distribucije u Kini koja je najavljena za početak lipnja i koja će za filmski studio A24 označiti prvi ulazak na kinesko tržište.

Građanski rat nije ratni film. To je reporterski film, sniman iz rakursa ratnih novinara. Filmski kritičar The New York Timesa Ismail Muhammad će u jednoj svojoj analizi primijetiti da filmovi poput ovog ili poput Esmailovog Leave The World Behind, ne uspijevaju prenijeti sav užas i horor rata kako ga je, primjerice, još 1985. kroz film Idi i Smotri na ekrane prenio Elem Klimov, sovjetski filmski redatelj. Garland gledateljima nudi pogled u nešto što bi moglo biti zabavno. Nudi im utješna uzbuđenja. Građanski rat kao adrenalinsku vožnju lunaparkom.

Ratnog spektakla u njemu ne nedostaje, a Garland i A24 su film fino tempirali za izbornu 2024. u SAD-u koji već godinama osjeća snažnu političku polarizaciju i svojevrsne tenzije među saveznim državama. Je li to bilo neodgovorno, pitali su ga. “Ne znam”, odgovara Garland. “Nemam sve informacije koje su mi potrebne da odgovorim na to pitanje. A koje su posljedice šutnje?” Garland izmjenjuje kadrove ratnog kaosa s onim meditativnim, umirujućim i poetskim kadrovima livada, šumskih požara i američkih gradića koji su (barem naizgled) izvan ratnih sukoba.

Jedna od ključnih zamjerki filmu jest ta što Garland ne pruža uvid u uzroke i u povod građanskom ratu. Nalazimo se u sukobu epskih razmjera koji ne razumijemo posve. Garland to čini namjerno.

“Jedan od razloga zašto film ne otkriva razloge savezništva između Teksasa i Kalifornije je svjesno i namjerno izostavljanje kako bi se taj prostor ostavio otvorenim za raspravu”, izjavit će Garland za Vulture.

Garland će se zatim poslužiti eksperimentom poznatim kao Galtonova daska. Francis Galton je na dasku pribio određeni broj čavala i na dnu daske izradio visoke pretince pa pustio određeni broj kuglica niz dasku. Ideja je bila dokazati tzv. normalnu distribuciju, odnosno efekt po kojem će većina loptica upasti u središnje pretince i tako kreirati Gaussovu krivulju.

“Vrh te krivulje označava konsenzus”, tvrdi Garland iznoseći stajalište da će u društvu većina mišljenja o određenom pitanju ili problemu ipak biti u centru, tako izbjegavajući ekstreme koji se nalaze na suprotnim krajevima. “Ono što mogu reći jest da Građanski rat govori o jednom stanju (state). Ne o stanju kao državi, već o stanju razmišljanja koje je podijeljeno i vodi k ekstremizmu, tako da se u njemu ipak nalazi nešto od stvarnog svijeta.”

Zaključak o tome zašto je rat počeo i zašto su u filmu savezi sklopljeni kako jesu, u konačnici će biti donesen na principu Galtonove daske gdje će većina zaključaka srednje kategorije nadjačati one ekstremne, rubne pozicije. To je, smatra Garland, bolje rješenje nego da on publici ponudi vlastito.

Garland ne snima iz perspektive vojnika, političara ili pobunjenika. Ne snima čak ni iz perspektive građanina. Bira foto-reportere i novinare koji prate i snimaju ratna zbivanja. “Pričam o staromodnom novinarstvu. O reporterima koji izvještavaju bez iznošenja vlastitih stajališta. Snimaju stvari onakve kakve jesu”, reći će Garland istaknuvši činjenicu da mu je otac po zanimanju bio karikaturist okružen novinarima, a kum mu je bio ratni reporter.

“Kad sam rekao da želim snimiti film o novinarima kao herojima, rečeno mi je da to ne radim jer svi mrze novinare“, priča Garland pa zaključuje, “To mi je bilo čudno. To je kao da kažeš da mrziš doktore. Novinari nam trebaju. Osobito oni kojima vjerujemo.“

Film prati iskusnu foto-reporterku Lee Smith i njenog kolegu, adrenalinskog ovisnika i novinara Joela na putu prema Washingtonu gdje žele intervjuirati i snimiti predsjednika raspadajućih američkih država. Na putu im se priključuju mlada, ambiciozna i neiskusna foto-rerpoterka Jessie i stari novinar Sammy. Na trenutke romantiziran, a na trenutke sirov prikaz života ratnih reportera, vodi nas kroz istok SAD-a razoren ratom. Reporteri to hladno snimaju i bilježe ratne operacije, ali i brojne ratne zločine. PTSP vrije u njima.

Garland ni u jednom trenutku ne moralizira. Ne bira stranu i ne humanizira žrtve, osim žrtvu reportera koji su izabrali život u kojem stoje na nekoliko metara od žrtava rata i snimaju njihovu smrt, ne miješajući se u prirodni tok stvari. Kao da snimaju životinje u divljini.

Garlandovi zaključci možda nose određene vrijednosti, ali njegovi kadrovi u Građanskom ratu su često nemilosrdni i cinični. Koliko god to zvučalo pogrešno, to je i najveći forte ovog filma.

Galtonova daska podsjeća na još jedan fenomen, a to je regresija na srednju vrijednost. Ona nam govori da će s vremenom određene ekstremne vrijednosti polako regresirati natrag prema sredini. Dogodit će se to po samoj prirodi stvari, bez čovjekovog uplitanja. Na tu pojavu ukazao je također Francis Galton još u 19. stoljeću

U kolikoj mjeri se taj statistički fenomen može prenijeti na društvene znanosti nije posve jasno, ali jasno je da svakoj ekstremnoj pojavi  – poput rata – s vremenom ipak dođe kraj i vratimo se početnim postavkama. Problem je što iz društvenog ekstrema kakav je rat, nikako ne možemo izbaciti – ljudski faktor. Regresija na srednju vrijednost, u ovom slučaju, dolazi uz neopisivo velike žrtve.