Bilješka o autorici: Marija Krešić iz Zagreba, završila je Radnu terapiju na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Danas radi na Odjelu fizikalne terapije u KB Dubrava. Pisanjem se bavi odmalena, u svoje slobodno vrijeme. U natjecanju za kratku priču na “Europskom festivalu kratke priče” bila je jedna od deset finalista, dobila je posebnu pohvalu na književnom natječaju “Moje drago serce”. Čitate njenu kratku priču “Poslije posla”.

---

 Čekala me u podnožju stepenica, poledica se već skupljala na njima. “Božo?” Bila je tako mlada, a još mlađa kad bi me dozvala pitanjem. “Božo, je li u redu?”

U pogledu je držala ispriku, sasvim se smanjila u kaputu, a onda je i zakoračila prema meni kao da je nije briga što gubi s tim prostorom. Nisam imao druge, osmijeh je izašao bez dopuštenja dok je moja ruka pokazivala prema parkiralištu.

“Već sam ja vidjela Daciu, ali nisam znala je li u redu.”

Možda sam trebao stati i razmisliti o tome, ali sam se našao kako hodam iza nje, gurajući je poput ovčara prema autu.

Čim bih upalio auto, ona bi obično pojačala grijanje i promijenila radio stanicu. Uvijek bih gledao njezine sitne prste, izgubljene u rukavu kaputa kako prebiru po tipkama.  No ovaj se put blago okrenula od mene i počela prstima čupkati kožu s usana. Prokomentirala je samo hladnoću dok je rukom brisala vlagu s prozora, ali osim toga, dugo je šutjela. Nelagoda mi je zgrčila prste desne ruke jer sam navikao na njeno brbljanje u ovim našim vožnjama. Bila je jedna od onih osoba koja je svaku misao u svojoj glavi voljela izgovoriti. Te misli, koliko god blesavo zvučale, ponekad su se činile kao jedino svjetlo upereno u mene.

“Razgovarala sam sa sestrom u vezi onoga od jučer.” Progovorila je tek kod veterinarskog fakulteta, dvije ulice dalje od njezina stana. Nisam rekao ništa, istovremeno se nadajući da će stati i da neće.

Ubacio sam auto u brzinu i sasvim lagano stisnuo gas pokušavajući ne pribiti njeno tijelo o naslon. Bilo je tako lako prekinuti njene misli.

“Rekla je da je to normalno. Da se i njoj dešavalo. Da očito ima neke veze s našim tatom.”

Prikočio sam iza Golfa, stavio auto u ler i pustio da se tišina oduži.

“Rekla mi je da ne bi bilo u redu da vas više izazivam. Neka se zadovoljim s onim što imam, s ovih dvadesetak minuta u autu.” Nasmijala se histerično nečemu što ja nisam mogao čuti, a onda je utihnula. “Božo, ja bi se mogla cijeli život voziti s vama na posao, ali od sutra idem busom, ne želim da vam bude neugodno.”

Imao sam potrebu da zaustavim trenutak, da zaustavim promet, da zažmirim i pustim glavu da padne, a ona da u pozadini čeka.

“Lidija, meni nije lako slušati ove stvari.”

Znam da sam pogriješio što sam progovorio jer je narasla na sjedalu pored mene.

---

“Vi znate da se priča da vam je supruga slomila rebro dok je domar na njoj vježbao oživljavanje?”

“Otkud to znaš?”

“Cure su pričale na poslu.”

“Cure su pričale.”

“Da, rekle su jadan Božo.”

“Zašto jadan?”

Slegnula je ramenima.

“Vjerojatno zato što bi sve htjele da vi njima slomite rebro.”

“Otkud one znaju za to?”

“Pa obično izmišljaju priče, ali mislim da je ova istinita.”

“Što ti znaš o tome?”

“Pa znam da u zadnje vrijeme ne žurite doma i da ste tužniji.”

Prestrojio sam se u desnu traku, ruku nisam ni osjetio.

“Ne smeta mi što ste tužni. Ne smeta mi ni što ste stari.”

Skrenuo sam u njezinu ulicu, ali mi je mijenjač skliznuo iz ruku i motor je glasno zagrebao.

“Ne smeta mi ni to.” Zahihotala se.

“Lidija, molim te, prestani.” Glas mi je odao previše jer kad sam zaustavio auto ispred njena ulaza ona se nije ni pomakla.

“U čemu je problem? Zar vas ne mogu ni pozvat u stan? Dođite gore samo na čaj. Obećajem, neću ništa pokušat. Samo da me vidite doma, drukčija sam doma.”

“Lidija, možeš li samo ušutjeti?” Pogledala me pitomo.

“Da, mogu ušutjeti.”

Lice joj je bilo gotovo plavo od bjeline. Znala ga je učiniti primamljivim, znala je rastvoriti usta na takav način, podignuti bradu i okrenuti je blago u desno, skupiti nosnice i obrve i očima proći ravno kroz mene. Mogao sam zamisliti svoje ruke na tom licu, kako ga grabe.

“Molim te, izađi iz auta.”

“Samo čaj. Ja vam ne bih slomila rebro.”