Bilješka o autoru: Igor Narandžić (Zadar, 1976.), živi i objavljuje u Splitu. Pisanjem se bavi od ranih godina. Dosad je objavljivao na nekoliko književnih portala, uglavnom prozu i to u formi kratke priče, eseja, ogleda. Iza njega je desetak priča koje se fluidno preklapaju te jedna drugoj daju novo lice i život. Isprepletene su fikcijom, vlastitim sjećanjima te emocijom na kojoj inzistira i koja gradi svaku priču. Poezija mu je još uvijek u ladicama.  Čitate njegovu kratku priču “Zlato”.

---

“Ti i ti zaista stojite, jedno nasuprot drugome, samo u odsustvu vremena. Odsustvo vremena prvi  je znak svijesti o tome da zaista postojiš”

Dječak je sjedio na zemlji nasuprot odraslom čovjeku. Igrao se, a čovjek ga je promatrao iz svoje sjedalice. Bili su sami u polju , ispod hlada od bambusove nadstrešnice. Iza njih kamp kućica, oko njih praznilo polja. Sunce kolovoza nesmiljeno je paralo zadnje vlati već usahle trave. Bio je dan.

Čovjek je promatrao dječaka koji se posve unio u svoju igru s malim, plastičnim vojnicima koje je vješto razmjestio po crvenoj zemlji i travi.

– Što bi htio biti kada odrasteš? – čovjek se obrati dječaku.

– Ne znam – javi se dijete tek onako da nešto izusti te se nastavi igrati.

– Da li bi uopće htio odrasti?

– Pa ne znam baš – dječak slegne ramenima.

– Dobro – potvrdi čovjek i dohvati čašu crnog vina koja mu se nalazila kraj stolice. Otpio je. Ispod slamnatog šešira, osjetio je kako mu se poigrava znoj.

– Nije ti vruće? – upita čovjek.

– Nije, dobro mi je.

– Ja umirem od vrućine – čovjek ispusti uzdah ,a dječak prekine igru i pogleda ga ozbiljno.

– Ne umirem zapravo, već se to tako kaže – objasni mu čovjek primijetivši  njegovu vidnu zabrinutost. Dječak samo spusti glavu i nastavi se igrati.

Vjetar se sramežljivo primakne po polju i čovjek opet uzdahne, ovog puta sa zadovoljstvom.

– Da li bi htio da se igram s tobom?

– Ako želiš.

– Pa što ti misliš?

– Ja se igram.

– Da, ali želiš li da se i ja igram?

– Da.

Napokon odgovor na mjestu, pomisli čovjek i sjedne u travu kraj dječaka. Pogledao ga je. Njihova sličnost je bila nevjerojatna. To je primijetio i dječak pa se prestao igrati.

– Jesam ti ja sin?

– Nisi. Ja ti nisam tata.

– Svako dijete ima tatu.

– Znam ali ja nisam tvoj tata.

– A čiji si ti tata?

– Imam dvije male curice.

– A gdje su one?

– Spavaju tu iza u kamp kućici – dječak kimne i pogleda iza čovjeka.

– Da li se igraš ovako s njima?

– Naravno. Kao sad s tobom.

– Ali ja ti moram poći. Ručak mi je skoro.

– A gdje ?

– Kod bake. A popodne idem na more.

– Na more? Pa gdje je tu more, mi smo daleko od mora?

–  Nije, tu je – dječak pokaže rukom iza sebe bez da se okrenuo. Čovjek isprati pogledom daleki horizont, šutke.

– Hoćeš li mi pomoći skupiti vojnike?

– Može – čovjek potvrdi.

– Hoćemo li se sutra igrati?

– Volio bih. Ako do tada ne odrastem – našali se čovjek.

– Nećeš.

– Kako znaš?

– Baka mi je rekla da neki ljudi nikada ne odrastu.

– I meni je to baka govorila.

Sjećanja su došla na mah, polje žute trave se povijalo, vjetar se vratio. Čovjek se okrenuo ka dužini polja kao da ga je neki glas zazvao.

– Gdje je tvoja baka? – dječak prekine tišinu.

– Moja baka? Nema je više, bila je stara. Umrla je.

– Moja je malo stara, ali nije umrla. Sada mi sigurno kuha ručak i čeka me.

– Da – odgovori čovjek sneno i nastavi zuriti u daljinu. – A ako zakasniš na ručak?

– Uh, onda se jako ljuti – čovjek se na taj odgovor samo nasmije i raširi ruke.

– Evo me. Tu sam.

Dječak ga na tren pogleda, no nije shvaćao što je čovjek htio reći. Umjesto toga, ishitrenom dječačkom radoznalošću pokaže na kamp kućicu.

– Je li ovo tvoja kuća?

– Da.

– Jesi uvijek tu živio?

– Ne. Prije sam živio sa svojom bakom u kući kraj mora.

– I ja živim s bakom u kući kraj mora. Moja kuća je velika.

– Čekaj, što želiš reći da je ova moja kuća mala?

– Da. Imaš malu kuću. Sada kada si velik imaš malu kuću. Moja je veća.

– I moja je bila veća. Bar mi je tako izgledala. Sve izgleda veće kad si mali. Sada mi je ovo dovoljno.

– Ja sam mali i meni ovo ipak izgleda malo – dječak ga nije štedio.

– To je zato što nemaš mašte – glumeći ljutnju odgovori čovjek te nastavi – Možda tebi izgleda malo, no meni je sasvim dovoljno. Imam kućicu, imam sunce, polje….

– Sunce je kao zlato – povjerljivo mu kaže dječak.

Čovjek je dugo gledao u dječaka prije nego što je izustio

– Želiš li me nešto pitati?

– Što?

– Bilo što. Ja znam puno tvojih odgovora.

Dječak slegne ramenima.

– Ne. Napao sam tvoje vojnike. Hajde, igraj se – čovjek uzme nekoliko vojnika koje mu je dječak pružio. Počeli su se igrati. Kao da se ipak sjetio, dječak priupita kroz igru.

– Što bi ti htio biti kada budeš velik?

– Ja? Ja sam već sada velik – čovjek mu odgovori.

– Da. I igraš se sa mnom vojnika – nasmiješeno se naruga dječak, a čovjek samo potvrdi kimanjem glave.

– A jesi li to htio raditi kada budeš velik?

– Što?

– Igrati se sa igračkama.

– Da. Upravo sam to htio raditi kad odrastem.

Dječak je neko vrijeme šutio i onda znalački zaključio.

– I ja to želim raditi kada postanem velik.

– I hoćeš – čovjek mu stavi ruku na rame i pogleda u pamučne oblake nad poljem. Oblaci se uvijek vuku za smislom, pomisli čovjek u sebi i vrati pogled na dječaka.

– Mogu li ući u tvoju kućicu prije nego odem? Da vidim što imaš unutra.

– Naravno.

Dječak uđe u kampicu i nestane u unutrašnjosti. Začuje se šum koraka i vani proviri mala djevojčica. Bila je to čovjekova starija kći.

– Jesi se probudila zlato?

– Da – trljala je oči i došla do čovjeka.

– Reci mi čini li ti se ova naša kamp kućica velika?

– Aha – kaže sneno dijete i zagrli svoga tatu. Još dugo su tako stajali u polju. A sunce je bilo zlato.