Kampanavanje očito okuplja jer je oko trećeg kolaboracijskog projekta zadarskog MC-ja Peće i rapskog producenta Shporkyja, okupljen impresivan lajnap gostovanja počevši s Alejuandrom Buendijom koji gostuje na uvodnoj stvari Kampanar čiji melodiozni, zvonima okupani uvod, kao mačem prekida Pećin oštri vokal nemilosrdnim prvim versom. “Najviše se boji onaj koji sije strah”, repa Zadranin koji nas, zajedno s Buendijinim refrenom i lirikom, ostavlja u nečemu što možemo nazvati dalmatinskim egzistencijalnim grčem.

Iz splitskog kruga tu su još gostovanja Bobsija i Kreše Bengalke, iz Zagreba su se javili Burky i Scriptor, a zadarski krug predstavljaju Pećini dugogodišnji suradnici Kvaka47 i Jbn Igrach. Kampanari III su, pod etiketom TDKM-a, pravi kolaboracijski poduhvat i pokazatelj utjecaja koji je zvuk Kampanara ostavio na domaći hip hop.

Nakon spektakularne Sparine, Pećo na III nastavlja s demonstracijom vještine, kako spisateljske tako i izvođačke. Izvrsne dikcije i deliveryja, neopterećenog flowa, član Shelter Teama nudi fragmentirani tok svijesti, mozaični rap sedefastog sjaja. “U očima mir, u glavi vječna barufa”, repa na Marokancu, “u neki nektar san upa, iščupa zadnju kap cukra.”

Ambijentalnost i atmosferičnost koju svojom produkcijom stvara Shporky, čini III sonični najatraktivnijim projektom do sad. Shporkyjeve matrice su highlight albuma, stvar Serije na kojoj s odličnim versovima gostuju Bengalka i Kvaka, producentski je zakucana, a Shporkyjeva vreća s trikovima nikad raznovrsnija, od atonalnog klavira na Zbuksan, preko dubokih basova na Marokancu pa do soulful beata na Toliko Toga. Suradnja obiluje kemijom koja će podsjetiti na onu između Madliba i Freddieja Gibbsa.

Zvučni kolorit Kampanara je otočki spleen umočen u kanistar s petrolom.

Pećina spisateljska žica jasno je vidljiva na trećem činu obiteljske tragedije Tea kroz koju zadarski reper provlači priču o individualnoj, ali i transgeneracijskoj propasti urbane dalmatinske familije. “Upadan u rodilište ka u ribogojilište / crna, klizna vrata, srebrne su inox vodilice / nečujan ka maestral, plač beba ka orkestar / svira ‘Život je fešta’”, detalj je iz izvrsne storytelling trake krcate emocijom kroz koju Shporky pažljivom selekcijom matrice podiže ulog i osjećaj napetosti.

Razmjena glasovnih poruka između Peće i Shporkyja na uvodu u pjesmu Jugo, odlično je uklopljena u ciklonalnu stvar koja se pak lijepo nadopunjuje s coverom albuma i na kojoj Pećo fino secira vrtlog dalmatinskog kulturnog i psihološkog areala pa orfejski zaključuje, “I ne znan di ćemo lutko, samo trči i ne okrići se dok ne otkažu kolina.”

Albert Camus u Mitu o Sizifu koristi izraz “duhovni krajolici” (fra. paysages spirituels) kojima se “razliježe krik koji je svršetak njihova puta”. Taj areal, taj duhovni krajolik Dalmacije i Kvarnera, popločan je apsurdom.

“Osjećamo dobro da postoji podneblje zajedničko duhovima na koje smo netom podsjetili. Kazati da je to podneblje ubojito, jedva znači igrati se riječima. Življenje pod ovim zagušljivim nebom nalaže da odatle izađemo ili da tu ostanemo”

— Albert Camus, Mit o Sizifu

Ipak, nema ovdje očajavanja.  Kampanari su svoji na svome. To je prostor revolta, revolta uobličenog u hip hop izraz. “Grizi, čupaj, ne daj se”, čuje se na Toliko Toga. Borba je neprestana, zvoniti se mora. Kako smo ranije već pisali, ovaj dvojac otvara dijalog o kolopletu dalmatinske svakodnevice. Kombinacija su zadarske drčnosti i rapskog fliša.  Kampanari su žilav zalogaj.

Iz te revoltiranosti, iz tog egzistencijalnog grča proizlazi ovaj strašan album. To je Camusevo stvaranje bez sutrašnjice (fra. la création sans lendemain). Na pjesmi Tea III tako čujemo oca kako govori sinu, “moja krv u mojim rukama, živim za ovaj tren i ne marim za sutradan”.

Sreća i apsurd, piše Camus, dva su djeteta jedne te iste zemlje. Neraskidivi su. Stoga, parafrazirat ćemo slavnu Camusovu rečenicu kojom završava Mit o Sizifu i zaključiti: Kampanare treba zamisliti sretnima.