Bilješka o autorici: Ankica Anchie je pseudonim autorice koja je s pisanjem poezije i proze započela u vrijeme svog odrastanja, dok intenzitet pjesničkog stvaralaštva postiže tijekom zadnjih 20 godina. Njezine su pjesme, proza i priče objavljene u zajedničkim zbirkama Kulture Snova, kao i u mnogim zajedničkim zbornicima, te u časopisima i na brojnim portalima. Nakon izdavanja svojih prvih samostalnih zbirka poezije: Beside jedne Dalmatinke 1.& 2. dio, u pripremi su i nove samostalne zbirke poezije i proze, humoreske, proče, crtice, romani. Čitate njezinu kratku priču Kleknut htjedog, učitelju.

---

Kleknut htjedoh pred njim, ali noge mi zadrhtaše. Nije me gledao s visine, nije me osudio, nije me pitao zašto kasnim. Samo je šutio. Tišina mu je bila teža od svake riječi, a ja… ja sam htjela ispovjediti svoje promašaje, svoje lutanje, svoje rane koje su krvarile godinama. Ali šutnja je tražila šutnju.

Pogled mu je bio sidro u oluji moje duše. U njemu nije bilo osude, samo razumijevanje. I tada sam shvatila — nije tražio da kleknem.

Tražio je da ustanem.

Kleknut htjedoh pred njim, ali koljena mi zadrhtaše, kao most pod težinom oluje. Pogledah ga, a oči mu bijahu more u kojem se lomilo nebo. Tišina mu bijaše dublja od najstarijih molitvi, teža od svake riječi koju sam godinama nosila pod kožom.

Htjedoh mu reći o putevima kojima sam gazila bosa, o noćima u kojima sam vukla svoje umorne korake po pijesku koji nikad nije pamtio moj trag. Htjedoh mu šapnuti kako su mi ruke postale prazne, kako su mi snovi postali sjene, kako mi srce diše u ritmu ranjene ptice.

Ali on… samo je šutio.

U toj tišini bila je istina, ogoljena, nepokolebljiva. Nije me pitao zašto sam kasnila, nije me ukorio zbog lutanja, nije me pogledao s visine.
Samo je čekao.

I tada sam shvatila — nije želio da kleknem.

Želio je da ustanem.

Ali kako ustati kada su mi koraci teški od prošlosti? Kako disati kada su mi pluća puna neizgovorenih riječi? Stajao je ispred mene, tih, nepomičan, a ipak prisutan u svemu—u pucketanju suhog lišća pod mojim nogama, u blagom titraju zraka između nas, u svjetlosti što se lomila na rubovima njegove sjene. Htjedoh ga pitati — gdje sam pogriješila? U kojem trenutku su se putevi raskrstili, u kojem dahu sam se izgubila?

Ali onda sam shvatila… odgovore sam oduvijek znala.

On ih nije morao izgovoriti.

Pogledao me ravno u oči, i u tom pogledu nije bilo osude, nije bilo težine, samo jedno jednostavno, snažno prisustvo. I tada, dok je vjetar nosio treperave ostatke mog straha, napravih korak naprijed.

Ne kleknuh. Nego ustadoh.

Hodala sam polako, korak po korak, dok su stopala dodirivala hladni kamen. Noć je bila mirna, ali u meni—oluja. Stajao je tamo, u svjetlu što se lomilo na njegovom licu, tiši od tišine, jači od svake buke svijeta.

Kleknut htjedoh, jer nisam znala kako drugačije nositi težinu prošlosti.

Htjedoh priznati da sam lutala, da sam gazila stazama koje nisu bile moje, da sam tražila odgovore na mjestima gdje ih nikada nije bilo. Htjedoh mu reći o svakoj rani koju su mi godine urezale pod kožu, o riječima koje su ostale zatočene u grlu, o strahovima koji su mi snove pretvarali u pepeo.

Ali on… samo je šutio. Njegova tišina bila je poput mora koje skriva sve svoje tajne u beskraju dubina.

I tada sam shvatila — nije me pitao za prošlost. Nije me pitao gdje sam bila. Nije tražio da kleknem. Tražio je da ustanem.

Udahnuh duboko. Podigoh pogled. I napravih prvi korak prema svjetlu.

Vjetar je nosio pramenove moje kose, kao da želi odnijeti i misli koje su me sputavale. Noć je bila gusta, satkana od sjenki prošlosti, ali ispred mene—on. Nepomičan, tih, i sveprisutan. Napravih korak, a zemlja pod nogama više nije bila teška. Nekada su me koraci vezali za prošlost, ali sada… sada su vodili naprijed. Pogledah u njegove oči, one nisu tražile objašnjenja, nisu zahtijevale isprike. Bile su kao more u praskozorje —duboke, strpljive, vječne.

Htjedoh mu reći da su mi ruke umorne od držanja stvari koje odavno nisu moje. Da mi srce nosi ožiljke prošlih ljubavi, da su mi snovi ostali u kutijama neotvorenih pisama. Ali riječi više nisu bile potrebne.

On je znao.

U tišini između nas osjetih sve—i ljubav, i oprost, i novi početak. Tišina je disala. Tišina je liječila. Tišina je bila odgovor. Napravih još jedan korak, i još jedan. Svaki me vodio dalje od tereta koji sam nosila. Svaki me korak vraćao sebi. Nebo se otvaralo, zvijezde su treperile, a u tom treptaju, u tom nevidljivom, ali opipljivom trenutku, shvatih — više nisam ista.

Ne kleknuh. Ustadoh. I krenuh.

Kleknut htjedoh, ali tišina mi je govorila više od svih riječi. Tišina, teža od mora u kojem se tope zlatne zvijezde, tišina koja je ujedno bila miris lavande u večernjoj tišini, povjetarac što mazi kožu, a ujedno nosi sve onaj pritisak prošlih dana.

Kleknut htjedoh, ali koraci su postali poput valova što nježno grguću obalu. Tihi, oprezni, ne želeći uznemiriti spokoj koji je vladao. U njegovom pogledu nije bilo bijesa, samo plavetnilo, poput neba koje po prvi puta nije bilo pomračeno olujama.

U tom pogledu osjetih sve ono što su godine nosile, sve rane koje su postajale samo sjene, blijede slike u noći. Kao rijeka koja je prolazila kroz kamen, a svaki kamen bio je bol, ali svi zajedno činili su tok života, činili su me onom što jesam. Htjedoh nešto reći, možda čak pokloniti mu sve misli, sve zbrkane emocije koje su se nagomilale, no u tom trenutku sve što sam mogla bila je tišina. Tišina, koja mi je govorila da ništa nije izgubljeno, da ništa nije premalo, da svaki udah ima značenje.

Pogledao me, i bilo je to kao da gledam u ognjeni zalazak sunca, kada boje postaju jedno, kada prošlost i budućnost nestanu u tom trenutku vječnosti. Ništa nije bilo potrebno reći. Ništa više nije bilo važno. Jer razumijevanje koje je sijalo iz njegovih očiju bilo je jače od svega. Svi moji koraci, svi moji padovi, svi moji strahovi nestajali su u toj tišini, u toj svjetlosti koja je bila kao prolaz kroz šuplje stabla starih hrastova, gdje svaki list škripi pod nogama, ali to je samo bio znak da sam još uvijek tu, da još uvijek živim.

Kleknut htjedoh, učitelju. Ali u toj tišini, naučila sam nešto veće. Naučila sam da nisu koljena ta koja trebaju biti na zemlji, nego duša koja treba biti oslobođena. Nije važno koliko puta padneš, važno je koliko puta ustaneš, s osmijehom, s vjerom, s ljubavlju koja nije ni strah, ni mržnja, ni bol.

I tada, kad sam podigla pogled, bilo je to kao da sam prvi put ugledala istinsku svjetlost. Nije bilo ni straha, ni sramote. Samo pustinja koja je u meni postajala oaza, samo more koje je u meni postajalo spokojno, samo rijeka koja je ponovo tekla, čista i bez prepreka.

Kleknut htjedoh, ali sada znam.

Nema potrebe. Jer sam već ustala. I nisam više sama.

Pored mene je svjetlost, onaj miris lavande i vjetar što nosi zvuk tišine.