Nogometno zaleđe I: Vlasništvo trećih osoba nije nestalo već je evoluiralo

Zadnje Polje u dvodijelnom dossieru analizira svijet nogometnih transfera i interesnih skupina koje upravljaju nogometom

     Kada je početkom 2015. srpskom nogometnom klubu Crvenoj Zvezdi trebao novac kako bi pokrili nagomilane dugove i izbjegli sankcije UEFA-e, dužnosnici beogradskog kluba obratili su se Ciparskoj momčadi Apollon Limassol i ponudili im dio ekonomskih prava za iznimno talentiranog Luku Jovića.

Luka Jović je nešto kasnije službeno postao igrač ovog ciparskog kluba te je i kao njegov igrač prešao u portugalsku Benficu u veljači 2016. za 6,65 milijuna eura.

Jović vjerojatno nikad nije ni vidio Cipar.

FIFA je formalno pokrenula istragu disciplinske komisije nad ovim tranzitnim klubom putem kojem se zaobilazi zabranjeni “third party ownership” i koji igrače kupuje i prodaje bez sportskog imperativa već s ciljem stjecanja prihoda od prodaje i provizije. S ciparskim klubom je usko povezan i moćni nogometni agent Pini Zahavi, najpoznatiji po rekordnom transferu Neymara Jr. u PSG. Velik broj igrača Apollona za taj klub nikada nije zaigralo, ali su zato iznimno aktivni na tržištu igračima pa je tijekom jednog mjeseca u klub stiglo 29, a otišlo 28 igrača.

Dio je to goleme biblioteke Football Leaks-a, koji od 2015. pa do danas objavljuje najmračnije nogometne tajne koje pokreću ovu industriju, s ciljem razotkrivanja kršenja pravila, izbjegavanja plaćanja poreza, trgovanja igračima kao financijskim derivatima i razotkrivanja nogometnih oligarha koji iz sjene upravljaju industrijom koja je daleko najpopularnija i najbogatija u svijetu sporta.

Football Leaks tvrdi kako u posjedu ima rastuću arhivu od preko 18 milijuna dokumenata koje su objavili preko svojih partnera u sklopu Europske istraživačke suradnje čiji su članovi etablirani europski magazini njemački Der Spiegel, španjolski El Mundo, talijanski L’Espresso, francuski Mediapart, dok je Nacional hrvatski predstavnik u EIC.

Third party ownership je koncept vlasništva treće strane (agenta, fonda, trgovačkog društva) nad ekonomskim pravima igrača koja uključuju i tzv. prava na sportski imidž i prava na publicitet. Još 2007. je engleski FA kaznio West Ham u svezi s akvizicijama Mascherana i Teveza preko njihovih agenata koji su imali moć utjecaja na odluke ove dvojice nogometaša, a TPO je vrhunac doživio tijekom gospodarske krize kada su se klubovima s financijskim problemima javljali investitori koji su im nudili novac u zamjenu za dio ekonomskih prava igrača.

Iako je FIFA 2015. kroz članak 18 regulative koja uređuje transfere i statusna pitanja igrača, u potpunosti zabranila vlasništvo treće strane i najavila rigorozne kontrole i kazne, vidljivo je kako se nogometni svijet tome brzo prilagodio te da kod FIFA-e ne postoji volja za kvalitetnim rješavanjem ovog problema.


     Društva poput Media Sports Investment i Doyen Sports su neki od najeksponiranijih investitora ove vrste za čiji model kritičari navode da se radi o obliku modernog ropstva, pranju novca koji izlazi iz nogometa te dovodi do toga da klubovi gube kontrolu nad igračima i donošenjem kvalitetnih sportskih i financijskih odluka.

Europski parlament je u rujnu 2017. prozvao UEFA-u i FIFA-u radi “izbjegavanja poreza epidemijskih razmjera” te njihove čelnike prozvao zbog licemjerja.

Nisu samo europski nogometni investitori odlučili izmijeniti poslovni model kako bi izigrali zabranu vlasništva treće strane. Sličnu metodu upravljanja klubovima-mostovima koji služe prvenstveno u svrhu obavljanja transfera, razvijaju i južnoamerički TPO fondovi poput Traffic Sportsa.

Vlasništvo treće strane samo je jedan od netransparentnih modela rada nogometnih klubova koji unatoč postojanju regulative, bez većih problema krše pravila o fair playu, neovlaštenom pristupanju igračima za vrijeme ugovora i organiziranom izvozu novca preko tvrtki osnovanih u državama s niskim ili nepostojećim poreznim stopama.

Kako piše rumunjski portal The Black Sea, koji je dubinski istraživao pitanja oko nogometnih transfera i ključnih ljudi u svijetu nogometa, ciparski klub Apollon Limassol jako dobro surađuje s belgijskim prvoligašem Royal Excel Mouscron gdje nogometni oligarh Pini Zahavi ima jako snažan utjecaj nakon što su društva sa sjedištem u Malti koja su direktno povezana sa Zahavijem, investirala u klub i održale ga iznad vode.

Dojam je da ljudi poput Zahavija koriste utjecaj nad klubovima kako bi obavljali transfere, osiguravali provizije posredničkim agencijama s kojima surađuju i razvijali igrače za prijelaz u najveće svjetske klubove.


     Puno se pisalo i o 30-godišnjem turskom reprezentativcu Ardi Turanu. Njegov predstavnik je Ahmet Bulut, najpoznatiji turski menadžer kojeg kontroverze nisu zaobilazile. Njegov klijent je 2011. iz Galatasaraya prešao u Atletico Madrid, a Bulut je tada, prema podacima iz Football Leaksa, od Atletica dobio proviziju od 1,5 milijuna dolara uplaćenu njegovoj tvrtki u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Dio ugovora između Turana i Atletica pokazuje i kako je 15% Turanove plaće odlazilo Bulutu kao i 10% od budućeg transfera – što je upućivalo na TPO model.

Bulut se zatim našao usred skandala kada je krenuo pregovarati s Barcelonom o transferu Turana iz Madrida u katalonski klub. Iako FIFA-ina pravila ne dozvoljavaju klubovima da pristupaju igračima pod ugovorom, isto nije zabranjeno između novih klubova i menadžera tih igrača. Bulut se jest ogriješio o pravila turskog nogometnog saveza, ali nije poznato je li ikada pokrenuta istraga turskog nogometnog saveza o eventualnim kršenjima pravila od strane Buluta.

Treća strana je odigrala i važnu ulogu u transferu Radamela Falcaa 2013. iz Atletico Madrida u francuski Monaco. Doyen Sports su Falcaa uvijek promovirali kao jednog od svojih najvažnijih klijenata, ali nikada nije javno obznanjeno kakav odnos imaju Falcao i Doyen Sports, iako sve sugerira k tome da ovaj investicijski fond drži većinski dio financijskih prava na ovog igrača nakon što su pomogli Portu da skupi sredstva za transfer Falcaa iz River Platea, a zatim i omogućili Atleticu da, unatoč dugovima, dovede rasnog napadača.

Iznimno puno europskih i južno američkih transfera u novijoj povijesti diktirali su interesi trećih strana koji nerijetko postavljaju uvjete koje druga strana ne može ispuniti i taj model se otvoreno odvijao u zemljama Južne Amerike, Portugala, Španjolske i Turske.


     Doyen Sports je pred sportskim arbitražnim sudom 2015. pobijedio portugalski Sporting u sporu koji je nastao zbog potraživanja Doyena prema Sportingu u svezi s pravima na nogometaša Marcusa Roja. Iako su predstavnici Sportinga tvrdili da se radi o nemoralnom ugovoru, arbitražni sud je potvrdio da se radi o ugovornom odnosu dviju strana koje su morale biti svjesne posljedica i nije ulazio u raspravu o samoj prirodi odnosa.

Ipak, nakon što su Doyen Sports i belgijski niželigaš Seraing pokrenuli postupak pred Europskom komisijom kako bi dokazali da je UEFA-ina zabrana vlasništva treće strane suprotna slobodnom tržištu i pravilima tržišnog natjecanja, Komisija ih je krajem 2017. obavijestila kako smatraju zabranu opravdanom zbog specifičnosti sporta kao djelatnosti i ne namjeravaju pokretati detaljniju istragu po tom pitanju.

Krajem 2015. nizozemski Twente je suspendiran iz europskih natjecanja nakon što je otkriveno da je klub s društvom Doyen Sports potpisao ugovor o poslovnoj suradnji koji Doyenu u zamjenu za investiciju od pet milijuna eura dopušta da drži prava na sedam igrača. Twente nije taj ugovor u njegovoj cijelosti prijavio nizozemskom uredu za licenciranje, a mjesec dana ranije je čelnik kluba Aldo van der Laan dao ostavku nakon što je afera razotkrivena.

Iako ulagači pokušavaju dokazati Europskoj komisiji i nogometnoj javnosti kako oni nisu vlasnici nikoga već su investitori koji s klubovima ulaze u poslovne odnose koji su legitimni i zakoniti te omogućavaju lakši protok novca i transfera igrača, UEFA i FIFA su rezolutne u odluci da se radi o iznimno štetnom fenomenu za svijet nogometa.

Ipak, to ne znači da je TPO nestao s nogometne scene. Kako primjećujemo, zabrana direktnog poslovanja klubova i igrača s trećom stranom, rezultirala je time da investitori kupuju vlasničke udjele u klubovima te preko prijateljskih agencija obavljaju transfere i ubiru profit pa često klubovi nemaju sportski imperativ već su farma igrača.

Iako je dojam da su treće osobe najobičniji nogometni strvinari i pijavice, puno veći problem je korupcija unutar nogometnih tijela poput FIFA-e i UEFA-e koji su u pravilu jako dobro upućeni u transakcije koje se odvijaju u sjeni, ali reagiraju isključivo kada se javnost senzibilizira i kada je potrebno spašavati ugled.

Treće osobe imaju financijski interes ulagati i zarađivati te su u tom kontekstu njihove namjere i uloge jasne. Puno nejasnija je uloga nogometnih institucija koje pod izlikom zaštite integriteta igre, provode politiku koja služi zaštiti interesa njih samih, nikako zaštiti interesa igrača, klubova i navijača.


O detaljima nogometnih transfera, ulogama dvostrukih agenata, pokušajima izbjegavanja plaćanja poreza od strane igrača kao i nekompetentnim reakcijama čelnih ljudi FIFA-e i UEFA-e – pročitajte u drugom dijelu našeg dossiera o svijetu koji se odvija u nogometnom zaleđu.

  1. […] Ukoliko niste pročitali prvi dio teksta o modelu third party ownershipa koji igra važnu ulogu u nogometnim transferima, kliknite ovdje. […]

    Sviđa mi se

    Odgovori

  2. […] i IOC-a za koje tvrdi da ne poštuju vlastita pravila i nevoljko primjenjuju vlastite sankcije; nešto o čemu smo upravo pisali na Zadnjem Polju u kontekstu FIFA-e i […]

    Sviđa mi se

    Odgovori

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: