Bez javnog nema ni privatnog. Privatnost je trebalo izmisliti, prvo kao ideju i koncept, a zatim i obraniti pravo pojedinca na privatnost. Zvuči nelogično, ali pravnoj znanosti i praksi je trebalo i vremena i truda da osvijesti što to zapravo jest pravo pojedinca na privatnost. Neopravdano i neukusno zadiranje u privatan život od strane tobožnje javnosti, natjeralo je dvojicu pravnika u SAD-u da se krajem 19. stoljeća obračunaju sa žutim tiskom.

Kolege i prijatelji Samuel Warren i Louis Brandeis objavili su 1890. godine u časopisu Harvard Law Review stručni rad pod nazivom The Right to Privacy koji je poslužio kao katalizator razvoja prava na privatnost, sebi i autorima priskrbio značajan utjecaj i stekao status jednog od najznačajnijih američkih pravnih radova, neupitnog pravnog klasika.

I dok je Samuel Warren bio član bostonske elite tog vremena i odvjetnik iz dobrostojeće poduzetničke obitelji, njegov kolega i poslovni partner Louis Brandeis je imao ulogu autsajdera, reputaciju talentiranog pravnika iz Louisvillea u saveznoj državi Kentucky. Warren je bio izrazito frustriran epidemijom medijskog žutila koje je haralo sjeveroistokom SAD-a i vjerovao je da mora postojati pravna zaštita koja će pojedincu osigurati zaštitu osobnosti.

Warren i Brandeis ovako pišu u uvodu svog rada: “Tisak u svakom smislu prelazi granicu pristojnosti. Tračevi više nisu posao besposlenih i zlobnih, već su postali stvar trgovine, kojom se bave i industrija i drski pojedinci. Kako bi se zadovoljio pronicljiv ukus, u kolumna se dijele i prenose detalji seksualnih odnosa. Kako bi se zaokupirali besposleni, kolumna za kolumnom je natrpana dokonim tračevima do kojih se može doći samo zadiranjem u obiteljske krugove“, navode autori i zaključuju, “Svako zrno ružnog trača, kada se posije, postaje sjeme i kako cirkulira tako rezultira smanjenjem društvenih standarda i morala. Čak i naizgled bezopasan trač, ako cirkulira dovoljno dugo, ima potencijal prerasti u zlo.”

Strašan industrijski i demografski zamah koji SAD proživljava u drugoj polovici 19. stoljeća, rezultira brzom urbanizacijom i velikim rastom stanovništva. Popis stanovništva 1890. pokazao je rast od 25 milijuna kroz dvadeset godina. New York, Chicago i Philadelphia probili su granicu od milijun stanovnika. Procjenjuje se da je tijekom 1880-ih u SAD-u tiskano 625 različitih dnevnih tiskovina.

Osobito grubo zadiranje u privatan život provodile su redakcija tzv. žutog tiska koje su licitirale tračevima i kitile se senzacionalizmom, a problem su predstavljali i fotografi-amateri koji su vrludali gradovima s novim, prijenosnim Kodak kamerama pa fotografija više nije bila pitanje aristokratskog prestiža, već se razvijala proto-paparazzi industrija.

“Trivijalnost uništava čvrstinu misli i delikatnost osjećaja. Nikakav entuzijazam ne može preživjeti pod njenim pogubnim utjecajem“, tvrdili su Warren i Brandeis.

U takvom okruženju, Warren i Brandeis izlaze s radom u kojem tvrde da pojedinca više nije dovoljno štiti od državnih agenata i nadoknađivati samo imovinsku štetu, već je potrebno nadoknaditi i neimovinsku štetu nastalu povredom prava osobnosti. “Naše pravo ne poznaje načelo prema kojem bi se nadoknadila šteta zbog povrijeđenih osjećaja”, tvrdi ovaj dvojac inzistirajući na zaštiti prava na tzv. inviolate personality (nepovredivost osobnosti).

Iako u radu tvrde da običajno pravo i sudovi zapravo već štite pravo pojedinca na privatnost, upravo je ovaj njihov tekst pomogao pravnoteorijski oblikovati koncept prava na privatnost na način da su povredu tog prava smjestili pod kategorijom prava na život i odvojili od prava na slobodu i prava na zaštitu imovine.

“Postepeno se opseg prava (pojedinaca) povećavao i sada pravo na život podrazumijeva i pravo da se u životu uživa – pravo da vas se ostavi na miru.”

Autori, dakle, šire koncept prava da vas se ostavi na miru i oblikuju ga u nešto elegantnije pravo, pravo na privatnost, ističući pritom da je to pravo jednako pravu da vas se ne napada i ne udara, pravu da vam se nezakonito ne oduzme sloboda i pravu da vas se ne difamira.

---

Premda se to pravo činilo jasnim samim po sebi, treba naglasiti kako je u godinama koje su prethodile objavi ovog rada, privatnim tužiteljima bilo gotovo nemoguće sudskim putem zaštiti svoje pravo osobnosti, već bi američki sudovi dodjeljivali naknadu štete isključivo u slučaju nastanka imovinske štete ili situacije u kojoj bi procijenili da je došlo do kršenja nekog ugovornog odnosa.

“Običajno pravo osigurava svakom pojedincu pravo da, u načelu, sam odredi koliko će svojih misli i osjećaja podijeliti s drugima”, ističu Warren i Brandeis tvrdeći da zaštita autorskih prava nije dovoljna. “Ako čovjek napiše svom sinu ili u svom dnevniku da nije večerao sa ženom taj dan, nitko do koga je taj dokument stigao nema pravo njegov sadržaj obznaniti svijetu, makar do njega došao na pravičan način.”

Ono što se tu štiti nije autorsko djelo kao ni sam papir kao stvar već upravo – privatnost. Ako znamo da običajno pravo štiti misli i emocije, tvrdi ovaj dvojac, onda se ta zaštita treba proširiti i na ekspresiju tih misli i osjećaja.

To uspješno odvajanje prava na privatnost kao posebnog prava, možda je i najveća ostavština ovog teksta koji će zaživjeti punim plućima tek nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, inicijalan utjecaj na akademske krugove i jurisprudenciju nije izostao pa ga se citira ili se na njega referiraju i brojni suci tog vremena.

Razvoj tiska i fotografije doveo je do nove društvene dinamike u kojoj se detalji iz privatnog života i fotografije na kojoj se nalazite mogu širiti među velikim brojem ljudi – ne samo bez vašeg odobrenja već i bez vašeg znanja. Tada nije povrijeđen ni jedan ugovorni odnos već ulazimo u domenu naknade izvanugovorne štete.

Henry James, istaknuti američki književnik tog vremena, u svojim se romanima poput Bostonjanke ili The Reverbator dotiče upravo kaotične društvene scene tog vremena i uloge koju u njima igraju tabloidi. James u svojim romanima opisuje baš onu vrstu špijuniranja privatnosti i tračanja u visokim krugovima, kakvoj će se u svom radu pokušati suprotstaviti Warren i Brandeis.

Nešto ranije će jedan drugi pisac također glasno ustati protiv negativnih aspekata medijske industrije tog vremena. Bio je to James Fenimore Cooper (Posljednji Mohikanac) koji je, donekle motiviran događajima u vlastitom životu, 1838. objavio knjigu The American Democrat u kojoj je, među ostalim, zaključio da, ako su novine dobre za svrgavanje tirana, to je onda samo zato da uspostave vlastitu tiraniju, zaključivši kako izvrću istinu.

Ilustrativno, ukazujemo na primjer njujorškog tabloida Town Topics: The Journal of Society koji je izlazio u razdoblju od 1885. do 1937. godine i čija je trač rubrika Saunterings bila među omiljenim kolumnama tadašnjih čitatelja takozvanih scandal sheet časopisa. Saunterings, koju je pod pseudonimom Saunterer (bazalo, besposličar, tumaralo, onaj koji šeta bez cilja, lunja) vodio sâm vlasnik William d’Alton Mann, donosila je sočne detalje s privatnih zabava i okupljanja tadašnjeg visokog društva i kroz intiman stil čitateljima prenosila tračeve, nagađala o detaljima iz osobnih života bogatih i poznatih ili komentirala kojekakve društvene skandale.

“Kada se udostoje osobne tračeve podići na razinu dnevnog tiska”, pišu u svom radu Warren i Brandeis, “i tako zauzeti prostor dostupan za pitanja od stvarnog interesa za zajednicu, ne treba nas čuditi da takva nepromišljena i glupa odluka relativizira važnost tiska… apelira na onu slabu stranu ljudske prirode koja nikada nije u potpunosti ponižena nesrećama i slabostima naših susjeda, pa nikoga ne treba čuditi da zauzima prostor u glavama koje bi inače bile sposobne i za druge stvari.“

“Trivijalnost uništava čvrstinu misli i delikatnost osjećaja. Nikakav entuzijazam ne može preživjeti pod njenim pogubnim utjecajem.”

Ipak, pravo na privatnost nije se moglo idejno i pravno formulirati bez da prethodno nije osviješten individualac kao ključna društvena jedinica, a nitko nije toliko čvrsto stao u obranu neovisnog i samostalnog pojedinca kao što je to u svoje vrijeme napravio prvak američkih individualista – Ralph Waldo Emerson.

---

U svojoj knjizi eseja Društvo i osama, Ralph Waldo Emerson piše kako je potreba za osamom dublja nego što mislimo i kako je prirodna. Utjecajni esejist rodom iz Bostona, ostavio je snažan utisak na mladog Brandeisa, a pečat njegove misli pronalazimo i u radu Right to Privacy. Emerson je preminuo 1882. godine i jedna od njegovih glavnih preokupacija bio je upravo odnos između pojedinca i društva, odbijajući kompromis i pišući o tome kako druge ljude trebamo u malim dozama i kako je osama ponosna, a društvo vulgarno. Demarkacija je nužna ukoliko želimo snažnog i samosvjesnog pojedinca, ali istovremeno nam glava treba biti u jednom, a ruke u drugom jer osama je nepraktična, a društvo pogubno.

“Obiteljska pitanja su uvijek naš problem. Ono što nazivamo pitanjima od javnog interesa mogu i ne moraju biti naš problem”, piše Emerson u eseju Obiteljski život.

Osama i privatnost su od ključne važnosti za pojedinca, tvrde Warren i Brandeis. Suvremeni način života doveo je do zadiranja u privatan život i pojedincu nanosi bol puno veću nego što bi mu je nanijela fizička ozljeda.

“Kompleksnost života zbog napretka civilizacije, učinila je potrebnim određeno povlačenje  od svijeta jer je pojedinac, pod snažnim utjecajem kulture, postao osjetljiviji na publicitet.”

Premda se pojedinac s kraja 19. stoljeća borio s nekim drugim oblicima širenja javnog i sužavanja privatnog, nemoguće je ne povući paralelu s današnjim vremenom u kojem se suvremeni pojedinac hrva s nepreglednom količinom informacija kroz koje mediji, društvene mreže i internet kao takav – privatno pretvaraju u javno, trivijalizirajući pritom pojam “javnog interesa”.

I dok se čovjek tog vremena hrvao s neovlaštenim zadiranjem u vlastitu intimu, današnji čovjek je prvenstveno bombardiran tuđom intimom i medijskom alkemijom koja privatnu stvar pretvara u stvar od javnog interesa. Čovjek danas traži da ga se ostavi na miru od sijaseta tuđih privatnosti koje se guraju u javni prostor.

Zanimljivo je da autori ovog teksta u završnim dionicama tvrde kako se društvo treba štititi na način da se štiti pojedinac. Svaki je pojedinac, kažu, osobno odgovoran za svoje činjenje ili nečinjenje.

Razmatranja objavljena u ovom tekstu utjecala su donekle na sudsku praksu s početka 20. stoljeća, primjerice u odluci Vrhovnog suda savezne države Georgia iz 1905. godine u predmetu Pavesich v. New England Life Ins. Co. ili odluci Vrhovnog suda savezne države Washington iz 1911. u predmetu Hillman v. Star Publishing co. u kojem se poziva na ovaj članak, ali i odbija zaštititi pravo na privatnost tužitelja ne zato što “to pravo ne postoji” već zato što “bez zakonskog okvira ne možemo znati gdje je granica između javnog i privatnog”.

Vrijedi istaknuti da su autori značajan dio svog stručnog rada posvetili ograničenjima prava na privatnost, razumjevši da to pravo nije apsolutno i da u određenim situacijama pravo javnosti zaista preteže nad pravom na privatnost.

Warren, zgrožen zadiranjem u privatnost od strane žutog tiska i Brandeis, koji će kasnije postati sucem Vrhovnog suda SAD-a, pokazali su kako se kroz ovakav oblik rasprave i uvođenja novih teorijskih i stručnih ideja kroz časopise, može i treba razvijati pravno polje i razmatrati ideje koje kasnije putem stručne javnosti dolaze do praktičara i zakonodavaca.

Right to Privacy tako zadržava važno mjesto u razvoju medijske kulture zapadnog svijeta i igra značajnu ulogu u dugotrajnoj bitci između javnog i privatnog interesa.