Komentirajući nagradu žirija na filmskom festivalu u Cannesu 1973. godine, slavna glumica i predsjednica žirija (ujedno i jedina žena u žiriju) Ingrid Bergman, izjavila je da smatra poraznim što je Francuska odlučila nagraditi jedan tako vulgaran film.

Filmski kritičar Gilles Jacob ga je nazvao “smećem od filma, ne-filmom kojeg je ne-snimio jedan ne-filmaš.“

Francuski dnevni list Le Figaro ga je nazvao “nacionalnom sramotom“.

Zli jezici će reći da je to možda zato što u uvodnim kadrovima Majke i Prostitutke glavni lik Alexandre čita – Le Monde.

Jean Eustache, redatelj Majke i Prostitutke, bio je iznenađen i sretan nagradom u Cannesu. Tada tek 35-godišnji francuski električar, filmofil i redateljski autodidakt nije mogao ni zamisliti primanje jedne tako prestižne nagrade za svoj prvi dugometražni igrani film. Čudo je da je Majka i Prostitutka uopće snimljen, a kamoli prikazan i nagrađen.  Kritičarka The New York Timesa Nora Sayre poželjela je redatelja kazniti tako da mu pošalje listu loših stvari u filmu koja je dugačka kao i sam film. “Kao da se 60-e nikada nisu ni dogodile“,  osvrnula se na pasivnost ženskih likova u odnosu na muškog protagonistu.

La Maman et La Putain je predugačak film. Film riječi ne kadrova, film reakcije ne akcije. Više od tri i pol sata pretenciozne logoreje. Ali, duljina je najkraći od svih njegovih problema.

Njegov najveći problem je njegov redatelj. Jean Eustache je djelovao na marginama francuskog novog vala, pisao za Cahiers du Cinéma i snimao filmove dokumentarističkog, bolno nekomercijalnog karaktera uključujući razgovor s vlastitom bakom i svinjokolju. “Raskinuo sam sa svojim bivšim filmovima jer su me gušili”, reći će uoči snimanja Majke i Prostitutke. Nakon što je nagrađen u Cannesu, upitan je kako komentira duljinu svog filma. “U kinematografiji smo stvorili shematsku prečicu, duljinu trajanja filma između sat i pol i dva sata”, reći će Eustache. “Postoje iznimke za filmske spektakle koji traju između tri i četiri sata. Zašto ta iznimka ne bi vrijedila i za intimne filmove?”

Zašto zaista!? Majka i prostituka je crno-bijeli film satkan od dijaloga i monologa, proustovskog senzibiliteta, škripanja igle po gramofonskim pločama, uličnog žamora, trošnih pariških stanova s madracima po podovima umjesto kreveta i mondenih, kultnih pariških kavana. Film je to koji prati pariške putešestvije mladog Alexandrea, pseudo-intelektualca bez para i perspektive. Vječno nadahnutog dendija koji citira suvremene filmove, romane i stihove, ne radi ništa i od toga živi te zavodi lijepe Parižanke.

“Smiješan si. U kojem romanu misliš da živiš?”, odbrusit će mu bivša djevojka. Alexandrea glumi već tada proslavljeni Jean-Pierre Léaud za kojeg će Eustache reći da je i pisao cijelu tu ulogu. On živi s nešto starijom ženom, lijepom i liberalnom Marie (Bernadette Lafont) koja ga je pustila u svoj stan, koja ga hrani i oblači. Alexandre pred njom ne taji ništa pa će joj reći i da je krenuo očijukati s Veronikom (Françoise Lebrun), zagonetnom medicinskom sestrom poljskih korijena.

Strašne su traume vezane uz ovaj film. Nedvojbeno je Eustache scenarij pisao po autobiografskim elementima. Njegova bivša djevojka Catherine Garnier poslužila mu je kao predložak za Marie. Garnier je i radila na filmu kao kostimografkinja. Kritičar Jean Douchet koji u filmu ima i manju ulogu, priča kako je tijekom privatnog prikazivanja filma iza sebe stalno mogao čuti tihi, prigušeni plač. Kada se okrenuo, kaže, vidio je upravo uplakanu Cathrine. Nekoliko dana poslije, Cathrine Garnier ostavila je poruku za Eustachea: “Film je predivan. Ne mijenjaj ništa”. Zatim se ubila.

---

Najveći problem tog filma je njegov scenarist. Jean Eustache kaže da se jednog dana probudio ljutit i krenuo pisati. Film je krcat tiradama i solilokvijima. Zvijezda filma Jean-Pierre Léaud bio je pod stresom pokušavajući u kratkom roku zapamtiti tolike količine teksta. Hodao je po filmskom setu noseći sa sobom tablete koje su mu trebale povećati koncentraciju i pamćenje. Jean Eustache je sa sobom nosio bocu Jack Danielsa. Nije mu dozvolio da u tekstu mijenja niti jednu riječ. Niti jedan zarez. Scenarij Majke i Prostitutke bio je uklesan u kamenu.

Eustache je imao velikih problema u nastojanjima da financira svoje filmove koji su nailazili na lijepe reakcije kritičara i prijatelja filmaša, ali nisu uspijevali doći do publike. Ključnu ulogu odigrao je Eustacheov prijatelj i producent Pierre Cottrell koji je uspio prikupiti 700 tisuća franaka potrebnih za snimanje Majke i Prostitutke, a Eustache je svoja poznanstva u filmskim krugovima iskoristio kako bi oko sebe okupio zavidan tim asistenata, uključujući i inžinjera zvuka Jean-Pierre Ruha.

Dojam je Eustachevih suvremenika taj da je on lik Alexandrea kreirao po sebi samom. Ovdje se radi o nekom izvrnutom, mazohističkom obliku psihoanalize. Alexandre ženama u svom životu može ponuditi jako malo, gotovo ništa osim besciljnog meandriranja o popularnoj kulturi i aktualnim društvenim zbivanjima. Alexandre im docira, tumači im, objašnjava, kritizira njihove postupke i nameće im vlastita stajališta. On nema praktičnih životnih vještina. On je neprekinuit tok svijesti, neiscrpan izvor esejističkih monologa, biblioteka glazbe i filma.

Ipak, kroz Majku i Prostitutku se provlači i taj radnički, plavoovratnički temperament. Provlači se kritika građanskog Pariza. Provlači se perspektiva koju je u buržujski Pariz donio jedan mladić, dijete nadničara, koje je stiglo iz ruralnog dijela Francuske i novac zarađivao radeći kao električar na francuskim željeznicama. Alexandre dovodi Veroniku u restoran iz kojeg su vidljive dvije strane Pariza. Govori joj o filmovima F.W. Murnaua. “To su uvijek filmovi o tranziciji. Tranziciji iz grada u selo, iz svjetla u mrak”. Alexandre joj govori o Parizu u međuvremenu. Neposredno prije svitanja. To što nemaš novaca, kaže joj, ne znači da se trebaš loše hraniti. “Kao dijete sam krao knjige”, priča Alexandre, “siromaštvo nije razlog da ne budeš kultiviran”. Ovo nije film novog val, ali ovo jest film kojeg su novovalaši toliko željeli snimiti.

Oni piju, puše i pričaju. Sniman na lokacijama kultnih kafića Le Deux Magots i Café de Flore, Majka i Prostitutka je prljava razglednica prljavog Pariza.

Alexandre je samoživ. Solipsistički nastrojen i gotovo potpuno neopterećen osjećajima žena oko sebe. Čak se i povijesni događaji, tvrdi on, odvijaju na način da upravo njemu naštete. On čak nikada nikog ne napušta, već jednostavno pusti da vrijeme učini svoje. Ironično je kako je ovaj film dobio etiketu mizoginog filma, kada su, bez sumnje, dva najveća, najdublja i najsnažnija lika u njemu upravo žene Marie i Veronika. Slobodne, emancipirane žene koje ovise o sebi i o svom radu, a ne o muškarcima u svom životu. Ipak, u jedom od završnih monologa u filmu, u katarzičnoj sceni u kojoj slomljena Veronika gotovo dvanaest minuta prosipa dušu pred Marie i Alexandrea – otkrivaju se i njihove skrivene ranjivosti i traume.

Ovo je, procurit će nam kroz stisnute zube, ljubavni film.

Političku poziciju Jeana Eustachea teško je precizirati. Alexandre će se u jednom trenutku rugati s najavom za Petrijev film Radnička klasa odlazi u raj. U nekoliko navrata će se referirati na prosvjede i nemire u Parizu tijekom 1968. godine, aludirajući kako nisu rezultirali osobitim uspjehom. Film je kritika fenomena le couple libre te seksualne revolucije, ali će Eustache bocnuti i instituciju braka i obitelji. “Pazi se”, upozorava svoju bivšu djevojku koja po njegovom mišljenju srlja u brak, “gradiš na trulim temeljima. Obitelji uvijek izgube.” Eustache je ovim filmom uspio prodrijeti u ono što će Arnaud Duprat i Vincent Lowy nazvati politique l’intime.

Unatoč skromnom komercijalnom uspjehu i polemici koju je film otvorio, Jean Eustache je s ovim radom ipak uspio privući pozornost filmske javnosti. Cahiers du Cinéma će ga proglasiti najboljim francuskim filmom 70-ih godina. Idućih desetljeća, Majka i Prostitutka bit će prepoznat kao odvažan i uspješan iskorak u filmskoj kinematografiji. Eustache će poslije snimiti još i Moje male ljubavnice (1975.) i Prljava pripovijest (1977.), ali će ostati upamćen upravo po ovom zadivljujućem radu koje se zbog prava intelektualnog vlasništva dugo godina nije ni moglo nigdje pogledati.

Progonjen i nemiran, francuski redatelj će nastaviti djelovati van srednjostrujaških filmskih krugova, snimajući filmove duboko uronjene u mjesta na kojima se presijecaju zbilja i fikcija. Boreći se s ovisnostima i depresijom, Eustache će u velikoj mjeri ostati u sjeni drugih velikih redatelja tog vremena. Majka i Prostitutka tako ostaje protestni, subverzivni krik napaćenog, individualnog genija.

1981. godine Jean Eustache će doživjeti nesreću zbog koje je postojala opasnost da će ostati trajno paraliziran. Imao je 42 godine. U to vrijeme je njegov film gotovo već stekao status kultnog, ali Eustache već nekoliko godina ne izbacuje nove, zaokružene projekte. Na vrata svog stana u Parizu će zalijepiti poruku na kojoj je pisalo: “Kucajte glasno, kao da želite probuditi mrtve“. Zatim će si pucati u prsni koš.