Kada je u prosincu 1898. godine u Zagrebu otvorena izložba Hrvatski salon, bio je to i službeni razlaz između dvije generacije i dvije struje hrvatskih umjetnika. Izložba kipara i slikara u sklopu Umjetničkog paviljona predstavila je radove buntovnih secesionista poput cavtatskog slikara Vlaha Bukovca, osječkog Bele Čikoša-Sesije, kipara Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca. Umjetnike je pratila likovno-literalna revija i programatski tekstovi Ksavera Šandora Gjalskog i Milivoja Dežmana.

Hrvatski salon otvoren je uz krilaticu: Svakom njegovu umjetničku slobodu!

Nakon uspjeha na Milenijskoj izložbi 1896. godine u Budimpešti, umjetnici okupljeni oko Bukovca i Čikoš-Sesije su 1897. nezadovoljni napustili Društvo za umjetnost i iduće godine osnovali vlasito Društvo hrvatskih umjetnika. Bio je to i institucionalni rascjep nakon što je u Hrvatskoj još od početka 1890-ih zajedno s modernom rastao ideološki i idejni rasjed u pogledima na to koja je uloga i funkcija umjetnosti u društvu. Ono što je u Beču bio časopis Ver Sacrum, u Hrvatskoj je postala Mladost. Dežman u svom tekstu Naše težnje ističe kako je moderni pokret borba individua za slobodu i kako moderna mrzi epigonstvo.

Pripadnici stare, tradicionalne škole poput filozofa Đure Arnolda i etnomuzikologa i skladatelja Franje Ksavera Kuhača oštro su kritizirali moderniste i secesioniste naglašavajući kako ozbiljno ugrožavaju ulogu umjetnosti u društvu i svojim individualizmom nanose štetu nacionalnoj, domoljubnoj književnosti te nekritički prihvaćaju trendove zapadnih imperijalista.

Osobito žestoku polemiku otvorio je upravo Kuhač s tekstom Anarkija u hrvatskoj umjetnosti i književnosti: Poslanica umjetničkim secesionistima i književnim dekadentima.

“Već se u najnovije vrieme eto pojavila još i neka domaća struja, koja teži za tim, da našu mladež posvema pokvari, da joj isčupa iz srca smisao za moral, religiju, domoljublje i ina plemenita čuvstva i svojstva”, piše Kuhač u uvodu svoje Poslanice tvrdeći da ti ljudi nemaju nikakve umjetničke, stručne naobrazbe, ali imaju drskosti zastupati književnost i umjetnost. Ti mladi ljudi, nastavlja Kuhač, rade za “tuđe agitatore koji idu za tim da Hrvatima otruju krv i mozak”.

Kuhač zatim iznosi šest točaka (odsjeka) i elemenata od kojih svaki ima svoju ulogu u stvaranju lijepe književnosti i umjetnosti. To su redom: Lijepo, Ružno, Jasnoća, Istina, Ćudorednost, Patriotizam.

Pilar tvrdi da prilikom stvaranja umjetnik nastoji proizvesti nešto novo i originalno i kako bi to postigao on mora iznositi svoju dušu, sve što osjeća i to baš onako kako osjeća. On ima na to pravo. Pilar tako kontrira Kuhaču koji smatra da je primarna umjetnikova uloga ta da služi ćudorednosti i patriotizmu te naglašava ono lijepo.

Secesionisti ni ne znaju da se lijepa knjiga (belletristico) i lijepa umjetnost (belle arti) tako nazivaju jer prikazuju lijepu umjetnost odnosno ono što se u kulturnim narodima smatra lijepim. “Ljepota je izraz čuvstava kulturnih naroda”, tvrdi Kuhač. Umjetnik mora voditi računa i paziti na način čuvstvovanja tog kulturnog naroda. Secesionisti se smatraju bogovima, njihova nadutost i uobraženost dovodi do dekadentne, ružne umjetnosti.

“Najnoviji pisci neće da iznesu ni šta liepa; oni se najradje valjaju u kaljužini, opisujući samo pokvarene slojeve čovječeg društva. Griehe i griezne čine… Sve je ružno i obsceno od početka do kraja”, jasan je Kuhač tvrdeći da takva, ružna, književnost ne može potrajati.

Novi književni radovi u moderni su nejasni pa ih svatko tumači kako on želi. Nema koristi od takve lektire i među čitateljima stvara nevjernike koji odustaju od čitanja. Kuhač ne želi da oponašamo francuski stil već da usavršimo i dotjeramo vlastiti.

Osim toga, ističe Kuhač, secesionisti su ogrezli u fantaziji i izmišljotinama umjesto da prikazuju realnost oko sebe. Ne poštuju ni ćudorednost.

“Današni umjetnik mora da radi za svoje vrieme, a ne za prošlo, jer inače neće biti njegovo djelo zrcalo sadašnjosti. Umjetnički anarkiste teže očito za tim da kulturne narode dovedu u divljaštvo, da sviet poživinči jer i živina ne poznaje stida”.

Jedan od onih koji je odlučio odgovoriti na Kuhačeve prozivke bio je tada 24-godišnji odvjetnik i publicist Ivo Pilar.

Zagrebački pravnik i budući geopolitičar objavljuje studiju o modernoj umjetnosti koju naziva Secesija i koja je krajem 1898. objavljena u Viencu Matice Hrvatske. U njoj Pilar ne proziva Kuhača poimenice, ali strastveno iznosi argumente u prilog secesiji kao pokretu u umjetnosti i u konačnici će isprovocirati odgovor Franje Kuhača u tekstu O secesiji: Odgovor gosp. J. Pilaru.

“Ime samo je uzeto iz rimske povijesti”, navodi Pilar korijene riječi secesija. “Plebejci, pritiskavani od patricija i izrabljivani u svojoj ekonomskoj i vojničkoj snazi, odlučiše iseliti se iz Rima pa ostaviše zato grad, te odoše sa ženama i djecom na Mons Sacer. To se dogodilo god. 494 pr. Kr., a zvalo se secessio plebis.”

---

Secesija je, tvrdi Pilar, oznaka zastupnika modernih, naprednih ideja, napram zastupnika starih, konzervativnih ideja i sama ta pojava je stara kao i umjetnost sama. “Secesija je težnja za preporodom umjetnosti”, uskliknut će Pilar. Ona ne da nije škola – nego je upravo borba protiv škola u umjetnosti jer je svaka škola u svom bivstvu nazadak.

Secesija je skup najrazličitijih smjerova koji imaju tek zajednički cilj i to da stvore novu umjetnosti. Umjetnost zaostaje za svojim vremenom.

“Pozitivni elementi – recimo osnovni zahtjevi secesije jesu ova četiri principa, prvo: umjetnik mora imati apsolutnu individualnu slobodu stvaranja, drugo: treba ujednostaviti spoljašnje forme, treće: valja sadržaj umjetnosti obogatiti, i četvrto: valja raširiti u sve slojeve pučanstva.”

Pilar tvrdi da prilikom stvaranja umjetnik nastoji proizvesti nešto novo i originalno i kako bi to postigao on mora iznositi svoju dušu, sve što osjeća i to baš onako kako osjeća. On ima na to pravo. Pilar tako kontrira Kuhaču koji smatra da je primarna umjetnikova uloga ta da služi ćudorednosti i patriotizmu te naglašava ono lijepo. Osim toga, umjesto historijskih, golemih umjetničkih slika, nova generacija želi manje i jednostavnije slike, ali koje ju tjeraju na razmišljanje i daljnju sintezu.

Secesija radi na tome da se iskorijene stoljetne predrasude i kult forme, ali se i opire “farizejstvu našeg vremena, sramotnoj dvoličnosti i himbenoj svetosti“. Umjetnost presvlači svoju kožu i odbacuje perje, objašnjava Pilar, i u tom trenutku ona ne može isticati samo ono lijepo i sjajno jer u njenom tijelu se događa regeneracija.

Moderna u hrvatskoj književnosti je kasnila za europskom modernom. Svoje je otiske krenula ostavljati početkom 1890-ih kada Janko Leskovar objavljuje svoju novelu Misao na vječnost (1891.) i Antun Gustav Matoš izazi van s novelom Moć savjesti (1892.). Unijela je svojevrstan nemir u književne i umjetničke krugove naglašavajući kozmopolitizam uz izraziti individualistički pristup. Gjalski u sklopu Hrvatskog salona umjetnicima kaže da se ne obaziru i ne opterećuju nikakvim zahtjevima koji dolaze van umjetničkih krugova. Imala je secesija, stoga, i donekle širu društvenu i političku notu.

Kuhaču nije odgovorio samo Pilar, kritizirali su ga i nešto iskusniji igrači poput novinara i književnika Janka Iblera u Narodnim Novinama, ali i političar Josip Frank sa serijom novinskih članaka u kojima je polemizirao s Kuhačem. Kuhačevu poziciju branili su, pak, drugi intelektualci tog vremena poput filozofa Franje Markovića i novinara Dinka Politea, ali i crkveni krugovi.

Kuhač u odgovoru Pilaru kroz nešto diplomatičniji ton upozorava kako ni sam Pilar nije načisto sa secesijom i kako prvenstveno brani secesiju u slikarstvu. Obojica žele razvoj hrvatske umjetnosti, ali metode razvoja su drugačije. I dok Pilar smatra kako je potrebno donekle raskinuti s tradicijom, Kuhaču je tradicija neophodna kako se hrvatska umjetnost ne bi dezintegrirala i stopila s njemačkim, francuskim i inim krugovima. Na taj način se, tvrdi Kuhač, ruše temeljne vrijednosti naroda.

Napredak o kojem govori Pilar mora odgovarati potrebema hrvatskog naroda tog vremena, te biti vođen hrvatskim duhom i hrvatskom narodnom baštinom. Inače će umjetnik biti od koristi samo tuđoj kulturi.

Anarhičnost secesionista, upozorava Kuhač, vodi stvaranju kaosa, ne priznaje autoritet, ni tradiciju, ni moral, ni svetost prirode. Vodi gubljenju narodnog identiteta i narodnog obilježja koji se kreiraju kroz umjetnost i kulturu.

Ranije spomenuti Đuro Arnold će, na tragu Kuhačeve misli, tvrditi da takva umjetnost, koja ističe individualno, vodi u egoizam, posvemašnji pesimizam i društvenu apatiju.

Ivo Pilar, u svojoj Studiji o secesiji upozorava da je, u konačnici, vrijeme najbolji sudac koji će iz secesije izvuči ono nevaljalo, a zadržati istinska umjetnička djela. Umjetnički status quo, ističe, zagovaraju konzervativci iza kojih vrebaju stagnacija i nazadak. Jednim dijelom se iza toga krije neznanje i duševno siromaštvo, ali u većem dijelu su iza toga interesi onih koji nemaju ni moralne ni intelektualne snage promijeniti i osvježiti svoje ideje pa se grčevito hvataju starih.

Polemika između Kuhača i Pilara jedna je od značajnjih u povijesti hrvatske umjetnosti, gotovo jednako je relevantna i danas te se kroz nju mogu vrlo lijepo prikazati stajališta tzv. stare i mlade struje. Neovisno o tome koja je ideja ispravnija, sama polemika odnosno sukob novog i starog – vječan je pokretač kotača umjetnosti.

Jedna od mogućih pozicija koja se može zauzeti u ovoj polemici jest ona diplomatska – koja tvrdi da je točan odgovor negdje u sredini. Možda tako i jest, ali to je najdosadnija od svih mogućih pozicija koje se mogu zauzeti. I kao takva – vjerojatno i najopasnija za umjetnost.