Yorgos Lanthimos je za svoj osmi redateljski uradak odlučio odstupiti od svojih ustaljenih praksi. Uboga stvorenja (Poor Things) snimio je u filmskom studiju umjesto na lokaciji i za glazbenu podlogu je naručio originalnu glazbu za razliku od izbora već postojećih pjesama i glazbenih komada koje je koristio u svojim prethodnim filmovima kao, primjerice, The Favourite i The Killing of a Sacred Deer.
Kao predložak za film poslužio je roman škotskog književnika i slikara Alasdaira Grayja iz 1992. godine, knjiga nakrcana ilustracijama, fragmentima iz anatomije, uredničkim ispravcima grešaka u tekstu i autorovim uvodnim bilješkama u kojima kritizira odnos gradske vlasti prema povijesnoj i kulturnoj baštini Glasgowa. Lanthimos je morao odstupiti od brojnih elemenata iz knjige, uključujući i narativnu strukturu te brojne političke implikacije. Gray je preminuo 2019. godine i nije dočekao prikazivanje Ubogih stvorenja. Njegove knjige su suho zlato za ljubitelje neobične, nastrane, izvrnute i satirične književnosti.
Film s Emmom Stone u ulozi djevojke Belle koja se nalazi u vlasništvu i posjedu znanstvenika Godwina Baxtera kojeg utjelovljuje Willem Dafoe, na filmskom festivalu u Veneciji je dobio višeminutne ovacije te je u međuvremenu nominiran i nagrađivan brojnim nagradama uključujući i venecijanskog Zlatnog lava.
Grčki redatelj je kroz svoju karijeru već apsolvirao svijet neobičnog i začudnog, predstavivši se široj publici još 2015. godine kroz svoju apsurdističku komediju Lobster. Stoga je ovo intelektualno i seksualno buđenje Belle Baxter koja napušta sigurnost i sivilo svog doma ne bi li upoznala svijet i sve njegove čari, Lanthimosu došlo kao naručeno za novu suradnju s američkom glumicom s kojom je surađivao i na filmu The Favourite, a koju smo zavoljeli i kroz seriju Maniac.
Ipak, dugokosa Bella Baxter je neka sasvim druga zvjerka.
U ulozi karijere, Emma Stone u potpunosti vlada prostorom i svijetom, kamerama i muškarcama kao i brojnim filmskim setovima kroz koja gledamo rast i razvoj djevojke stvorene u laboratoriju poremećenog znanstvenika Godwina kojeg priprosta Bella naziva Bogom. On je ostarjeli, frankenštajnovski, ožiljcima unakaženi starac koji ipak nije potpuni monstrum već će sebe nazvati svojevrsnim romantikom u kojem prevladavaju očinski osjećaji.
“Predložio sam joj nekoliko filmova za gledanje, uključujući Herzogov Enigma of Kaspar Hauser (1974.) i od Milosa Formana The Firemen’s Ball (1967.). Postojao je dug proces razmišljanja. Identificirali smo faze u kojima će se nalaziti – u smislu načina na koji hoda i kako govori tijekom svog putovanja. Ostatak je bio njezin instinkt i njezina prisutnost”, objasnio je redatelj zadivljujuću transformaciju Emme Stone kroz film.
Lanthimosov nadrealizam doživljava svoj kreativni vrhunac u njegovom, do sad, najskupljem projektu u sklopu kojeg dominiraju evokativni filmski setovi (izgrađeni u sklopu mađarskih Korda studija) unutarnjih lokacija, ali i gradova poput Lisabona, Aleksandrije i Pariza te impresivna maketa kruzera koji Bellu odvodi iz Lisabona. Fantazmagoričnost lokacija, estetika art-dekoa i steampunka, intenzivnost boja uključujući oker Aleksandriju i snažno intonirane boje neba, namjerno je stavljeno u kontrast s crno-bijelim kadrovima snimljenima u kući znanstvenika Godwina.
50-godišnji filmski redatelj i njegov kinematograf Robbie Ryan se kroz film igraju sa širokim kadrovima i zumiranjima, eksperimentiraju s lećama. Jedan od referentnih filmova je Coppolin Bram Stoker’s Dracula prikazan 1992. kada je i objavljen Greyjev roman. Coppolin film također predložak ima u romanu jednog otočkog pisca i to Irca Abrahama Stokera.
Lanthimosova suradnja s glazbenikom Jerskinom Fendrixom, mladim Englezom koji je 2020. izbacio svoj prvijenac Winterreise i na Lanthimosov poziv složio glazbu za film, daje osobitu dozu melankolije i uzbuđenja Ubogim stvorenjima. Fendrix, koji inače djeluje u prostorima electro-punka i ambijentalnog popa, skladao je glazbenu podlogu koja se razvija zajedno s Bellom Baxter i vrhunac doživljava tijekom potpuno lude plesne scene Belle i njenog ljubavnika Wedderburna.
Fendrixov score ovjenčan je nagradom Georges Delerue Award za najbolji filmski soundtrack.
Fendrix koristi i klavir, ali i brojna puhačka glazbala snimivši ih odvojeno i pojedinačno kako bi kasnije svaki od njih mogao posebno obrađivati. Taj minimalizam i neobična atonalnost filmu su udahnuli posebnu dimenziju počevši od prve scene u kojoj Godwin promatra infantilnu Bellu kako se igra s klavirom pa do jezive scene u Aleksandriji koju je Fendrix popratio jednako stravičnom glazbom.
Bella Baxter Yorgosa Lanthimosa i ona književnika Alasdaira Grayja nije ista Bella. Svaki njen tvorac, učinio ju je na vlastitu sliku i priliku. Lanthimos i scenarist Tony McNamara od nje ne pokušavaju napraviti revolucionarku kakva je bila u romanu. “Gray mnogo više ulazi u socijalnu tematiku“, kaže Lanthimos. “Veliki dio romana govori o tome. Mislim da je naša verzija više usredotočena na njezino putovanje. Ali bili smo svjesni da pokušavamo učiniti njezino putovanje potpunim, tako da se ipak suočava sa svim tim strukturama u društvu, bilo političkim, emocionalnim ili financijskim.“
Lanthimos se ne opterećuje realizmom. Njegova Bella je sanjivija.
Njen tvorac, znanstvenik Godwin, na početku filma joj čita bajku i objašnjava joj da nije došla niotkud nego da je ona siroče čiji su roditelji umrli. “To je tužno”, kaže Bella, “ali Bella voljeti Boga”, dodaje mu. Godwin joj kaže kako su avantura i istraživanje jedini načini na koji se može živjeti. Gurati granice mogućeg. Ušuška i pokrije. “Dobranoć, draga Bella“, govori joj.
ZADNJE POLJE 
Komentiraj