Bilješka o autoru: Goran Strahija (Varaždin, 1957.) živi u Čakovcu, po zanimanju je građevinski inženjer. Putovanja po Bliskom istoku, Levantu i Orijentu su mu hobi i inspiracija za život. U zadnjih trideset godina proputovao je zemlje Magreba i Bliskog istoka, posebno Maltu, Grčku, Cipar, Tunis, Iran, Siriju, Egipat, Tursku i Izrael. Iskustva i impresije s putovanja kasnije koristi pri pisanju kratkih priča i putopisa. Do sada objavljivao kratke priče različitih tematika u lokalnim novinama (čakovečki “Ako”, “Hrvatski sjever”) i internetskim stranicama (AVIA, M511, Via Galactica). Čitate njegovu kratku priču “Martea”.


Kraj je 21. stoljeća. Ljudska masa zavladala je biomasom planete i sve više pretvarala život na Zemlji u kaos. Zemlji i njenim stanovnicima vrijeme je sve brže isticalo. Mars je trebala biti nova Zemlja za našu prenapučenu planetu. Prošlo je trideset godina od kada je kolonija osnovana. Bio je to prvi praktični projekt teraformiranja Marsa. Do tada o tome se samo govorilo ili pisalo u romanima. Mala grupa dobrovoljaca, njih stotinjak, upućena je na Mars.

U tajnosti, naravno.  

Tajnost je bila potrebna u tim prvim godinama postojanja kolonije već zbog toga da se ne ulijevaju lažne nade stanovnicima Zemlje. A i Mars je još uvijek bio daleko od rajskog planeta.  

Sve je bilo dobro, barem je tako izgledalo, trideset prvih godina. A tada se desilo… Jedna žena i jedan muškarac izgubili su život pod nerazjašnjenim okolnostima. Uskoro se to u paru ponovilo jednom, pa još jednom.

Iznenadna psihička poremećenost, halucinacije izazvane drogom, otuđenost, strast, solastalgija, bili su samo neki od predloženih razloga. Naravno, postojala je i mogućnost nasilne smrti…  

Danas to više nije tajna, tu vijest su objavili svi mediji na Zemlji – Kolonija na Marsu prestala je s radom.

Nigdje nije bio naveden razlog zatvaranja, barem ne dovoljno uvjerljiv, ali se potiho govorilo da se pojavio virus. U početku ličio je na običnu prehladu, no pokazao se smrtonosan. Ubrzo po infekciji virus je oštetio ljudski DNK, izazvao gubitak pamćenja, moždani udar, te delirij ili komu iz koje se bolesnik nije probudio. Nitko od stanovnika kolonije nije se živ vratio na Zemlju.

U zadnje vrijeme sve se češće, u gluhim satima noći, u inspektoru javljao neki glas, zapravo više neka daleka slutnja, da je tamo na Marsu napravio neoprostivu pogrešku. On je bio taj kojeg su pozvali da istraži što se desilo. Bilo je to prije godinu dana…

Naglo se upalio mali hologramski ekran na njegovom stolu. Sivo lice koje se pojavilo na njemu pripadalo je njegovom nadređenom.

– Preko zaštićene linije vam šaljem jedan dosje. Riješite to čim prije i čim tiše. Jer ako se toga dočepaju teoretičari zavjera…

Inspektor je samo lagano klimnuo glavom i nije rekao ništa.

Bio je pred mirovinom i nije mu bilo jasno zašto je njemu dodijeljen taj zadatak. Bilo je mlađih, a i putovanje koje traje više od tri mjeseca, većinom u hibernaciji, činilo ga je nervoznim.


Kada je stigao na Mars dočekali su ga hladno, kao stranca, ali u istrazi koju je vodio nije imao nikakvih problema.Svjedoci događaja pričali su mu da ničeg posebnog nije bilo, i da ničeg posebnog nema u tim smrtima. Za sve njih to je bila iznenadna psihička poremećenost i ništa više. Očito, htjeli su da se život na Marsu nastavi normalno dalje.

Osmjehnuo se zahvalno kada mu je tajnica komandanta kolonije pružila šalicu toplog napitka. A trenutak kasnije je u osobnoj pratnji komandanta kolonije pregledao sobe umrlih i stvari koje su ostavili za sobom.

Da, te sobe, više su izgledale kao isposničke čelije. Glatki, bijeli, zidovi, bez ikakvih slika ili fotografija. Krevet za jednu osobu, ormar, radni stol u kutu, i mali okrugli prozor koji je gledao na negostoljubivu i ljudima još neprilagođenu površinu Marsa.

– Zidovi njihovih soba su svježe oličeni?

– Morali smo – mirno potvrdi komandant kolonije – Bili su uprskani njihovom krvlju.

– Čini li mi se to ili se ispod nove boje nazire neki tekst na zidu?

– Da, poruka osobe rastrojenih živaca… Nebitno. Znate već kako to ide.

– Volio bih ipak znati što je pisalo… Zbog zapisnika… Znate već kako to ide.

– Naravno – spremno odgovori komandant i pruži mu ceduljicu.

“… glas koji čujem pod prozorom moje sobe, glas je mojeg ubojice…” – pročita inspektor što je pisalo na ceduljici i stavi ceduljicu u džep svog odijela, a komandant nastavi.

– Kao što sam vam rekao, halucinacije čovjeka rastrojenih živaca… Zadnji par umrlih, oboje žena i muškarac, liječilo se od depresije, a očito i od manije gonjenja.

– Zašto mislite da je to očito? – upita inspektor istinski zainteresiran.

– Nitko od nas ne šeće uokolo bez službenog razloga. Čak i da je netko bio vani, unutra u nastambi se njegov glas ne bi mogao čuti zbog skafandera. Uostalom, tu smo da radimo na teraformiranju planeta, a ne da glumimo u kriminalističkim filmovima.

Inspektor je znao, jer su mu to direktno rekli i šefovi na Zemlji, da se rad na teraformiranju Marsa mora nastaviti bez obzira na rezultat njegove istrage.


Puno puta do tada šefovi su mu rekli da ima ono Nešto što posjeduje samo mali broj ljudi njegove struke. I to je bila donekle istina. Imao je sposobnost ući u misli svakog od aktera kriminalne radnje. U njihov govor, želje, osjećaje. Umio je vidjeti posljednje sate nekog događaja, čak što više, proživjeti svaki lik događaja zasebno; lik ubijenog, lik slučajnog svjedoka, saživjeti se s likom ubojice i proći s njima posljednje sate prije ubojstva.

Rekli su mu da je to Nešto naslijedio od majke. Zvala se A.I. Dora.

Ono „A. I.“ ispred njenog imena bila je kratica od „artificial intelligence“. I zapravo, to je bila njena oznaka, a ne ime. Majka mu je bila ginoid.

Oca nikad nije upoznao. Nestao je bez traga u sklopu jedne od svemirskih misija. Sada mu, dok je hodao površinom Marsa, to Nešto nije govorilo ništa.

– Mislite li da ćete uspjeti? – upita inspektor polako pijuckajući vrući napitak.

– U čemu? – upitno ga pogleda komandant kolonije.

– U teraformiranju Marsa – odgovori mirno inspektor.

– Već smo uspjeli. Upravo ovih dana prvi ljudi šeću Marsom bez skafandera – reče komandant, a u glasu mu se osjetio ponos – Za sada tek deset-petnaest minuta, a onda moraju ponovno staviti maske. Ali i to je izvanredan napredak za samo trideset godina.

– Rekli ste mi da je Mars pust – reče inspektor zagledavši se kroz prozor i pokazavši prstom prema van – A što je onda ono što raste pred nastambom.

– Martea… Biljka koja je uspjela preživjeti trideset godina na površini Marsa. Zahvaljujući njoj Mars za pedeset godina više neće biti “crvena” planeta, nego zelena.

– Biljku ste donijeli sa Zemlje?

– Ne, uzgojena je ovdje, na Marsu. Stvorena je genetskim mutacijama od bakterija nađenih na stijenama Marsa. Raste posvuda, na kamenu, na pijesku, na zemlji. Razmnožava se jako brzo i u velikom broju.

– Kako vam je to uspjelo u tako kratkom vremenu?

– Ugradili smo joj gen za vrijeme.

– Gen za vrijeme? Što to znači?

– Ubrzali smo joj evoluciju. Ono što bi prirodnim putem na Zemlji trajalo oko dva milijuna godina, u njenom slučaju traje trideset godina. Ona je prava Marsijanka. Od nje spravljamo hranu za koloniju. Čaj koji pijete spravljen je od njenih sušenih listova… Morate priznati da je ukusan – reče komandant kolonije, a u glasu mu se ponovno osjetio ponos.

– I dalje evoluira?

– Da, mi smo joj samo dali prvi impuls, sve poslije je evoluiralo nezaustavljivo od naše strane.

– Znači postoji mogućnost da nas, humanoide, nadraste?

– Ah, ne – nasmije se komandir kolonije i odmahne rukom – To je nemoguće. Za to bi trebalo proći još dodatnih dvije stotine milijuna godina, i to Marsovskih. Ona, zapravo, samo ubrzano oblikuje Mars prema ljudskim potrebama.

Inspektor ga upitno pogleda.

– Zašto mislite da biljka oblikuje okoliš prema potrebama ljudi? Zar ne bi bilo logičnije da ga oblikuje prema svojim potrebama?

Komandantovim licem prijeđe podsmjeh i on šmrcne uvrijeđeno.

– Vi se sigurno šalite?

– Naravno – odgovori inspektor pomirljivo, ali njegovim lice ne prijeđe osmjeh, ostalo je zamišljeno. 

Time je njihov razgovor bio završen.

Inspektor je rutinski sakupio podatke o vremenu i mjestu događaja, o žrtvama i svjedocima, i završni izvještaj poslao na Zemlju.

Krenuo je natrag prema Zemlji dan kasnije, neposredno nakon što je dobio poruku da je njegov izvještaj prihvaćen. Na oproštaju su mu poklonili nekoliko vrećica čaja od te čudne, ali morao je priznati i vrlo ukusne biljke.

Vratio se na Zemlju noseći sa sobom gomilu izvještaja i forenzičkih analiza koje, kada se vratio, nitko na Zemlji nije htio ni pogledati. Za sve njih taj je slučaj bio završen. No, od tada inspektor nije imao mira.  

Neki daleki glas budio ga je noćima poput zova vuka u snježnoj planini. Ono Nešto u njemu govorilo mu da nije završio posao kako treba. U noći kad je primio vijest o zatvaranju kolonije čitao je knjigu i pio čaj.

Iznenada je osjeti neki čudni umor u cijelom tijelu.

Ustao je od stola u namjeri da ode na spavanje, a jedan listić papira iz njegovog džepa, ponesen strujom zraka, poleti i tiho padne na pod. Zastao je, sagnuo se i pokupio ga. S papira su u njega gledale riječi: “…glas koji čujem pod prozorom moje sobe, glas je mojeg ubojice…”.

– Martea – uspio je izgovoriti prije nego se srušio mrtav na pod svoje sobe.

Jedan odgovor na “Goran Strahija: Martea”

  1. Dobar klasičan SF kakav se u doba SF zenita pisao. Uželeo sam se tog stila. Hvala ti. Odlična ti je priča. 🍷

    Liked by 1 person

Odgovori na branimirperic Otkaži odgovor

Trending