U travnju 2021. Talijanka Alessandra Galloni izabrana je za prvu glavnu urednicu u 170 godina dugoj povijesti novinske agencije Thomson Reuters.

Nakon šest godina provedenih na poziciji global managing editora u jednoj od najprestižnijih agencija, 47-godišnja Galloni preuzima Reuters u trenutku kada ova agencija sa sjedištem u Kanadi priprema aktiviranje svog paywalla što su najavili nekoliko dana nakon izbora Galloni. Mjesečna pretplata za pristup Reutersu iznosit će 35 dolara što je ekvivalent ponude konkurentske agencije Bloomberg. Reuters će svojim pretplatnicima omogućiti nove vertikale poput pravnih vijesti i analiza, pretplatničkih newslettera, vijesti iz farmaceutske i autoindustrije i analiza i vijesti iz sektora obnovljivih izvora energije.

Poprilične su to promjene za Reuters u kratkom vremenu koje su stigle kao kulminacija višegodišnjih korporativnih i strukturnih promjena u novinskoj agenciji koja svoj kruh ne zarađuje vijestima, ali zarađuje – informacijama.

Thomson Reuters ima neobičnu i kompliciranu unutarnju strukturu stvorenu, između ostalog, i kako bi se pokušao zaštititi integritet i urednička neovisnost redakcije dok istovremeno kompanija svoj drugi dio poslovanja, onaj vezan prvenstveno za tehnologiju koja burzama omogućava brz i efikasan pristup i analizu podataka, prodaje velikim igračima u svijetu financija i investicijskog bankarstva.

Tako je Refinitiv, Reutersov proizvod poznat kao globalni pružatelj podataka i infrastrukture na tržištu financija, od veljače ove godine u vlasništvu LSEG-a (London Stock Exchange Group) koji su kontrolu na Refinitivom preuzeli od investicijskog fonda Blackstone koji je taj posao s Reutersom sklopio 2018. i obvezao se u razdoblju od 30 godina isplatiti naknadu u visini od ukupno 325 milijuna dolara.

Agencija Reuters osnovana je 1851. i preoblikovana je 2008. u Thomson Reuters nakon što ju je kupilo društvo Thomson Corporation.

Nijemac židovskih korijena Paul Julius Reuter se vratio u Njemačku nakon neuspješnog poduzetničkog pothvata u Parizu i onda 1850. otkrio inovativan i krajnje neobičan način brzog prenošenja vijesti između Brusselsa i Aachena.

Golube pismonoše.

Reuter je istrenirao golubove da dvostruko brže od tadašnjih vlakova prenose kratke informacije koje su klijenti iz financijskog svijeta bili spremni platiti i proslijediti novinama u Berlinu. Golubovi pismonoše su bili kratkog vijeka zbog ubrzanog razvoja telegrama, ali Reuter već 1851. odlazi u London i tamo uspostavlja agenciju koja je između Londona i ostatka Europe prenosila političke i financijske vijesti. 1862. već uigrani Reuters s američkim Associated Pressom sklapa dogovor o razmjeni vijesti.

1865. Reuter ima svoje reportere u najvažnijim lukama Irske i Engleske pa vijesti koje iz SAD-a dolaze parobrodom u najkraćem mogućem roku budu distribuirane po ostatku Europe. Te godine će upravo Reuters prvi po Europi proširiti vijest o atentatu na američkog predsjednika Abrahama Lincolna – koji se dogodio desetak dana ranije u Washingtonu.

Paula Reutera će brzo nakon toga naslijediti sin Herbert, a osnivač agencija umrijet će 1899. godinu prije nego što će njegova agencija s juga Afrike na Stari kontinent prenijeti vijest o uspješnim vojnim akcijama Britanaca u sklopu kontroverznih Burskih ratova pa je kraljevski dvor u Engleskoj informacije s bojišta dobio prvo od Reutersa, a tek onda službenim vojnim kanalima.

Ključan trenutak u povijesti agencije Reuters dogodit će se u ratnoj 1941. kada vlasništvo nad kompanijom preuzima konzorcij britanskih izdavača British National and Provincial Press. Kako bi se u osjetljiva, ratna vremena osigurala neovisnost uredništva, novi vlasnici pristaju stvoriti osnovna načela rada Reutersa danas poznata kao Trust Principles.

Vlasnički model koji štiti redakciju

Kada je Reuters 1984. postao dioničko društvo izlistano na Londonskoj burzi, imenovani su povjerenici (Trustees) kojima je cilj da izvještavanje Reutersa ostane nepristrano, neovisno o vlasničkoj strukturi. Broj povjerenika mora biti između 14 i 18 i sastaju se dva puta godišnje.

Jedna od pet Trust Principle odredbi propisuje kako Reuters ne smije doći pod kontrolu niti jedne interesne skupine ili frakcije.

Stoga je preuzimanje Reutersa od strane obitelji Thomson 2008. izazvalo određene negativne reakcije od dijela stručne javnosti koja je smatrala da je većinsko vlasništvo jedne obitelji nad Reutersom protivno njegovim načelima povjerenja. U konačnici su povjerenici odobrili preuzimanje nakon što su dobili garancije obitelji Thomson da se ista neće miješati u uređivačku politiku Reutersa.

Vijesti u klasičnom smislu gotovo nikada nisu bile ključni izvor prihoda Reutersa, a osobito ne profita. Reuters je narastao zahvaljujući odlukama iz 1960-ih i 1970-ih kada su suradnji s tvrtkom Ultronic Systems osigurali tehnologiju koja je mešetarima na tadašnjem Wall Streetu omogućila brz pristup financijskim podacima putem uređaja poput Stockmastera i kasnije Reuter Monitora. 1980-ih Reutersov rast potaknut je akvizicijama.

Prihodi su s 9 milijuna funti godišnje na kraju 1960-ih skočili na 1.2 milijardi funti, a profit prije oporezivanja s 200 tisuća funti na 300 milijuna funti.

Iako je Reuters tijekom desetljeća razvio široku reportersku mrežu i imao svoja predstavništva diljem svijeta, troškovi vođenja i održavanja novinske agencije, reportera na terenu i pratećih troškova, jedva su se pokrivali od novaca koje su britanske novine bile spremne Reutersu platiti za njihove vijesti. 1985. su fotografije Reutersovih foto-novinara kotirale odlično u SAD-u, ali bilo je situacija u kojima je, primjerice, britanski Daily Telegraph usluge Reutersa zamijenio onima Agence France Pressa.

1990-ih je Reuters velik dio svoje energije i svojih sredstava uložio u stvaranje i građenje vlastite televizije.

U konačnici, 24-satna Reutersova financijska televizija pokazala se promašajem za razliku od one Bloombergove koji ju je uspješnije uvrstio u svoj portfelj i uspio je brendirati. Jednako neuspješan bio je pokušaj Reutersa da uđe na tržište radijskog nakladništva.

Agenciju je 1990-ih vodio Sir Peter Job koji je imao vrlo dobru reputaciju, ali je Reuters ostavio u popriličnim problemima nakon nekoliko neuspješnih poslovnih pothvata i pokušaja transformacije.

Reuters je u široj javnosti poznat i cijenjen prvenstveno zbog kvalitete rada svojih reportera na terenu, izvještaja iz konfliktnih zona koje su nerijetko rezultirale i smrću novinara. Agencija je zadržala neutralnu uredničku politiku uključujući i praksu da se ne koristi pojam “terorist”, premda ni Reuters kao ni druge novinske agencije nisu izbjegle kontroverze poput poznatog ReutersGate-a kada je njihov fotograf u fotošopu dorađivao ratne fotografije snimljene 2006. za vrijeme trajanja rata u Libanonu.

Još 2016. Reuters je morao podijeliti otkaze 2.000 zaposlenika diljem svijeta u sklopu ozbiljne rekonstrukcije, a danas se poput Bloomberga – čiji se broj pretplatnika ove godine penje do možda i 400 tisuća – Reuters nada da će korporativni klijenti svojim zaposlenicima osigurati pristup vijestima i analizama za 35 dolara mjesečno što bi barem donekle stabiliziralo poslovanje same novinske agencije. Direktor Steve Hasker i predsjednik Michael Friedenberg očekuju da će najveći rast doći iz prodaje softwarea, pružanju financijskih informacija te usluga specijaliziranih za računovođe, pravnike i porezne stručnjake.

U centru cijele priče ipak ostaje informacija kao kraljica i ključni pokretač. Paul Reuter je to prepoznao još 1850. godine, a informacija i danas vlada premda je ne prenose golubovi pismonoše već optički kabeli.

Danas su, barem teoretski, štitonoše redakcije Reutersa načela povjerenja te odluka da se imenuju povjerenici koji drže ključnu dionicu osnivača Reutersa s ciljem da se spriječi utjecaj vanjskih faktora, ali i većinskih vlasnika na rad same redakcije i njenih novinara.

U vremenu kada su redakcije pod velikim pritiskom svojih vlasnika, poslovnih partnera i različitih vanjskih interesa, Reutersova pravna arhitektura i model s povjerenicima, barem na papiru, pokušava izboriti svoj status progresivnog modela upravljanja koji pruža kakvu-takvu zaštitu integriteta redakcije i kojeg vrijedi dalje istražiti ne bi li se na neki način pokušao primijeniti i u drugim medijima.