Zgražanje nad pokušajima organiziranja privatne, zatvorene, elitne Europske Super Lige stvorilo je buku i galamu kroz koju se u središte javnosti nisu uspjeli probiti artikuliraniji i trezveniji pogledi na kulturološku, upravljačku i vlasničku krizu koju upravo proživljava europski nogomet.

Prije svega, vrijedi još jednom naglasiti kako u Europi već desetljećima djeluje privatna sportska nogometna liga. Engleska Premier liga. Ona je trgovačko društvo u vlasništvu klubova koji u njoj igraju. Momčadi koje ispadnu iz Premier lige svoje udjele ustupaju klubovima koji su izborili nastup u idućoj sezoni. Premier liga prema Deloitteu ima godišnje prihode od 6,4 milijardi eura što je jednako kombiniranim prihodima španjolske La Lige (3.3 milijarde eura) i njemačke Bundeslige (3.1 milijarda eura).

Javier Tebas, prvi čovjek La Lige, redovito upozorava na poslovni model engleskog nogometa. “Ja sam zabrinut zbog Premier lige. Zabrinut sam već godinama. To je danas natjecanje koje gubi novac. Taj model nije održiv”, viknuo je početkom 2023. godine Tebas povodom najnovije šoping groznice koja je harala Otokom i koja, tvrdi Tebas, stvara ozbiljne poremećaje na nogometnom mercatu.

Rukavicu izazova europskom sportskom modelu bacila je i bliskoistočna ofenziva u sklopu koje je Saudijska Arabija kroz svoj investicijski fond za nevjerojatne iznose pokupovala izvrsne nogometaše uključujući Benzemu, Brozovića, Manea, Mahreza i Kantea. Kupili su i Neymara. Istovremeno, države s Bliskog istoka preuzimaju vlasništvo nad klubovima poput Newcastlea pa ne čude reakcije navijača, ali i Amnesty Internationala, kada Svrake igraju u dresovima zelene boje koje, tvrdit će neki, simboliziraju boje Saudijske Arabije i predstavljaju oblik sportswashinga.

Sve to skupa dovelo je do jedne nadrealne situacije kada su u travnju u Manchesteru navijači Bayern Münchena uz imena obitelji Glazer i šeika Mansoura napisali: Svi autokrati – van iz nogometa! Nogomet narodu! Navijači Cityja, momčadi u vlasništvu konzorcija Abu Dhabi United, uzvratili su Nijemcima tako što su – skandirali ime svog vlasnika Mansoura. City je slavio s 3:0.

“S obzirom da je sport neizostavni element kulturne baštine u Europi, nije li sazrelo vrijeme da se sportske klubove, kao njegove nosive stupove, zaštiti mehanizmima kojima se štiti kulturna baština?”

Bloombergovo istraživanje objavljeno u lipnju 2023. ukazuje na značajan porast europskih klubova koji su u neizravnom vlasništvu država, izrazito bogatih pojedinaca ili raznih investicijskih fondova. Od 98 analiziranih klubova u najvećim europskim ligama, čak njih 72 su u jednom od tih aranžmana dok je svega nekoliko klubova u vlasništvu navijača ili sličnom aranžmanu. Najveći udar je upravo u Engleskoj gdje je, prema Bloombergu, 19 premierligaških ekipa u vlasništvu milijardera, stranih država ili fondova. Čak su i lokalne bogataše zamijenili internacionalni igrači dok egzemplarni njemački model 50+1 nagrizaju američke korporativne investicije u, primjerice, Herthu BSC ili Augsburg.

U takvom raspoloženju europski nogomet iščekuje jednu od ključnih odluka za svoju budućnost, onu Suda Europske unije koji u sporu između UEFA-e i privatne Europske Super Lige mora odlučiti ima li krovna europska nogometna organizacija pravo sankcijama kažnjavati klubove koji osnivaju vlastite lige.

---

Profesori Floris de Witte i Jan Zglinski su 2022. godine u časopisu European Law Open objavili stručni rad pod naslovom The idea of Europe in football (Ideja Europe u nogometu) u kojem raspravljaju o tome što je to predstavljala inicijalna europeizacija nogometa na Starom kontinentu, pred kojim se izazovima on danas nalazi te kako bi Europska unija mogla i trebala zaštititi najvažniju sporednu stvar na svijetu – osobito njegove važne kulturološke elemente.

Witte i Zglinski razlikuju dva elementa tzv. europskog sportskog modela kodificiranog u članku 165. Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije. To su kulturni i upravljački elementi. U jednoj točki se ta dva elementa sukobljavaju, a to je točka u kojoj navijači i zajednica smatraju određeni nogometni klub neraskidivim dijelom te zajednice te njenim društvenim i kulturnim nasljeđem dok upravljačka prava nad klubom vrlo često drže pojedinci ili transnacionalne korporacije. Taj problem nije u tolikoj mjeri izražen, primjerice u SAD-u gdje nemamo klubove već franšize kao ni, primjerice, na Bliskom istoku gdje su klubovi projekti vladajuće elite. Koncept sportskog kluba koji iz zajednice proizlazi i zajednici pripada, sociološka je specifičnost Europe.

“Interesi uprave Manchester Uniteda različiti su od interesa brojnih navijača (koji su i unutar sebe podijeljeni), stanovnika i nogometnih vlasti“, ističu autori ovog teksta naglašavajući kako taj kulturni element podrazumijeva poštivanje lokalnog i nacionalnog identiteta, piramidalnu strukturu natjecanja, predanost razvoju sporta u modelu odozdo prema gore koji uključuje potporu svim naporima na lokalnoj razini kao i mehanizme solidarnosti. Sportski klubovi pojedincima u grupi davaju osjećaj pripadnosti što je bitan kohezijski element.

“Uvođenjem politike reciprociteta, onemogućilo bi se stjecanje vlasništva nad klubovima od strane država i državljana čije vlasti nisu omogućile isto europskim zemljama.”

Kada je Europska komisija 1998. godine izašla s konceptom europskog sportskog modela, bio je to politički vjetar u leđa nogometu kojeg je nekoliko godina ranije odluka Bosman okrenula naglavačke procijenivši da su zaštitni mehanizmi kod transfera igrača zapravo suprotni načelu slobode kretanja ljudi i usluga na prostoru Eruopske unije. Komisija je krajem stoljeća zaključila da je sport kao industrija specifična te da su joj potrebni određeni zaštitni mehanizmi koji nisu dopušteni drugim djelatnostima. To je omogućilo zadržavanje odštetne klauzule, zaštitu klubovima koji razvijaju mlade igrače te kolektivno pregovaranje oko televizijski prava.

“Sport, tradicionalno gledajući, nije bio povezivan uz trgovačka društva niti države”, stoji u dokumentu Komisije iz 1998. ističući osobito razliku u odnosu na sjevernoamerički sportski model koji je vezan uz biznis i profesionalce.

U odredbi članka 165. Ugovora naglašeno je pak da Unija doprinosi promidžbi europskog sporta, vodeći pritom računa o specifičnoj prirodi sporta, njegovim strukturama koje se temelje na dobrovoljnim aktivnostima te njegovoj društvenoj i obrazovnoj ulozi.

Ipak, ističu u svom radu Witte i Zglinski, već je 2007. godine u dokumentu White Paper on Sport Komisija Europske unije napisala kako bi bilo nerealno očekivati da će se u Europi postići unificirani model upravljanja sportskim klubovima zbog različitosti postojećih struktura. U konačnici, Komisija ne može kontrolirati pojedinačne nogometne saveze. Bila je to jedna od brojnih političkih figa u džepu kada je u pitanju proaktivan pristup zaštiti europskog sportskog modela. Uslijedio je nekontroliran priliv jednako nekontroliranog novca u nogometne krugove te nastavak postepene korporatizacije i preuzimanja kontrole nad klubovima čime se stubokom promijenio identitet europskog nogometa.

---

Zajednica kao konstitutivni element kluba rezultirala je razvojem sporta u Europi koji se u velikoj mjeri oslanjao na amatere, volontere te institucionalnu i inu podršku lokalne zajednice. Kada se odnos prema navijačima uspoređuje s američkim modelom, često se ističe kako Europa kaska za tzv fan experience elementima na stadionima i u komunikaciji s navijačima. Razlog je, između ostalog, i taj što je u Europi klub vrlo često potekao upravo iz te iste zajednice i tih istih navijača, nije ih trebao kreirati niti se prema njima odnositi kao prema konzumentima i potrošačima. Navijačka zajednica je bila sastavni dio kluba. S godinama se to u velikoj mjeri izmijenilo. Danas se prema navijaču na stadionu često odnosi kao prema vanjskom promatraču koji je došao pogledati show i konzumirati ga te se dužan ponašati sukladno tome.

Kako je Komisija istaknula u svojoj komunikaciji od 22. srpnja 2014. pod naslovom „Ususret cjelovitom pristupu kulturnoj baštini u Europi”, kulturnu baštinu treba smatrati zajedničkim resursom i zajedničkim dobrom koje se čuva za buduće naraštaje. Stoga je briga za kulturnu baštinu zajednička odgovornost svih dionika. S obzirom da je sport neizostavni element kulturne baštine u Europi, nije li sazrelo vrijeme da se sportske klubove, kao njegove nosive stupove, zaštiti mehanizmima kojima se štiti kulturna baština?

Klub bi kao kulturno dobro uživao daleko viši stupanj zaštite od onog koji mu je trenutno dostupan i koji se u velikoj mjeri svodi na ispraznu retoriku o upravljanju u dobroj vjeri i u maniri dobrog gospodara te blagim ograničenjima koja se vrlo lako zaobilaze. Prije svega bi omogućio da klub bude dostupan javnosti što se već desetljećima sabotira i to politikom cijena ulaznica. Riješio bi se problem zaštite osnovnih klupskih elemenata poput grba i imena koji problem se sada pokušava rješavati neuspješnim uvođenjem tzv. zlatne dionice za navijačku zajednicu ili unošenjem odredbi u klupske statute koji su podložni promjenama.

Klubovi kao nematerijalna kulturna baština dobili bi status koji bi ograničio ili onemogućio upravljanje klubom kao trgovačkim društvom čiji je osnovni cilj profit kao i prodaju kluba trećoj strani bez prethodnog odobrenja nadležnih tijela. Postojala bi i mogućnost uvođenja prava prvokupa lokalnoj zajednici u slučaju da vlasnik želi klub staviti na prodaju. U nekim državama je nezamislivo da sportske klubove kupuju stranci ili investicijski fondovi u vlasništvu, primjerice, europskih država. Uvođenjem politike reciprociteta, onemogućilo bi se stjecanje vlasništva nad klubovima od strane država i državljana čije vlasti nisu omogućile isto europskim zemljama.

Ovakav pristup upravljanju klupskim nogometom ne dolazi bez svojih rizika. Europski nogomet trenutno donosi izrazito puno novca o kojem ovisi egzistencija velikog broja ljudi pa bi opasnost od strože regulacije potencijalno dovela i do povlačenja tih sredstava. Ipak, trenutni kaos koji vlada europskom nogometnom scenom kao i ubrzana komercijalizacija i korporatizacija sporta – dugoročno može dovesti do potpunog kolapsa sportskog modela koji se u Europi njeguje još od 19. stoljeća.

U Engleskoj je tzv. Crouch report, analiza upravljanja nogometnim klubovima, pravilno utvrdila ključne rizike za engleski klupski nogomet te zaključila da su klubovi važan kulturni čimbenik te da ne mogu biti igračke svojih vlasnika koji su zapravo tek njihovi skrbnici. Ipak, Crouch report nije uspio zaustaviti rasprodaju klubova po Engleskoj, a vrijedi napomenuti kako je u tijeku i postupak prodaje Manchester Uniteda koji bi mogao završiti u rukama katarskih vlasnika.

Ostaje vidjeti kakav će utjecaj na promjenu vlasništva imati osvježeni Owners’ and Directors’ Test koji ima za cilj uočiti diskvalifikacijske elemente poput kršenja ljudskih prava koje bi posljedično mogle rezultirati stopiranjem kupoprodaje klubova.

UEFA sada čeka da Sud Europske unije potvrdi važnost europskog sportskog modela na način da joj dopusti sankcioniranje klubova bi organizirali polu-zatvoren sustav elitnog natjecanja u vlasništvu klubova. Ustupke koje je tvrtka A22 Sports, zadužena za upravljanje tim projektom, predložila – nije ni približno promijenio stajališta čelnih ljudi nogometnih institucija.

“Europska natjecanja su dosadna”, poručuju iz A22 Sports. UEFA i FIFA zloupotrebljavaju svoj vladajući položaj na tržištu.

“UEFA i nogometni dionici čvrsto stoje uz temeljne principe europskog nogometa. Europske institucije su nam pružile snažnu potporu”, uzvraćaju iz UEFA-e na čelu s Aleksanderom Čeferinom.

Ipak, potencijalna “zabrana” Europske Super Lige ne bi riješila gorući problem klupskog nogometa – a to je vlasništvo i način upravljanja klubovima.

Financijski fair play uveden od strane UEFA-e kako bi se pokušao uvesti red u nekontroliranu i netransparentnu potrošnju, u više je navrata ostavio dojam tek dobrohotnog upozorenja koje nije ozbiljnije usporio bujicu novca i interesa koji su zadnjih dvadeset godina preplavili europski nogomet. Manchester City je optužen zbog kršenja oko stotinu pravila vezanih uz taj isti FFP.

Hoće li ponovno doći do pokušaja da ih se izbaci iz Europe?

Navijači Manchester Cityja su svega mjesec dana nakon skandiranja imena šeika Mansoura, izjavili da su šokirani velikim povećanjem cijene godišnjih ulaznica iako klub posluje s dobiti. Osobiti su udarac, kažu, osjetili pretplatnici najjeftinijeg kontigenta karata. Ipak, domaća utakmica na Etihadu protiv saudijskog Newcastlea bila je rasprodana. Momčad osnovana 1880. godine od strane članova crkve svetog Marka u Manchesteru ima što za slaviti. Navijači su uz taktove Hey Jude razvili goleme zastave koje prikazuju tri trofeja koje je City osvojio prošle sezone. Famozni treble. Zlatni gral europskog nogometa. Nogometa koji izgleda skuplje i sjajnije no ikada. Izgleda upravo onako kako to od njega i očekuje društvo spektakla.